Ne možemo tvrditi kako je 2020. vidjela puno kvalitetnih naslova koji kombinuju elemente fantastike. No, možemo reći kako smo definitivno imali nekoliko neočekivanih hitova koji u nekim drugim uvjetima možda ne bi imali dovoljno prostora da se pokažu. Jedan od takvih naslova je, recimo, Palm Springs o kojem smo već pisali, a sada mu se pridružuje još jedan naslov – Love and Monsters.
Isprva sam bio skeptičan u pogledu potonjeg naslova. Sam trailer mi je, na prvu, obećavao još jednu young-adult-fantasy-avanturu sa romantičnom pričom u samom centru. S druge strane, obećavao je i zanimljiv svijet gigantskih čudovišta kukaca, što opet, gledajući na ovu liniju filmova, može proći i dobro i loše. Kako je izbor novih naslova jako slab, a o otvaranju kino dvorana u Bosni i Hercegovini nema ni govora, pogledao sam Love and Monsters.
Razvojni tim koji stoji iza ovog naslova je relativno nepoznata skupina kreativaca. Režiseru Michaelu Matthewsu je ovo tek drugi dugometražni film, nakon krimi-westerna Five Fingers for Marseilles. Spisateljski dvojac Brian Duffield i Matthew Robinson u svom rezimeu imaju nekoliko jako zanimljivih i uspješnih filmova kao što su The Invention of Lying, Dora and the Lost City of Gold, Insurgent itd. Dakle, na prvi pogled to su ljudi koji znaju sklopiti mješavinu komedije, avanture i fantastike, što se na kraju ispostavilo punim pogodkom za ovaj naslov.
Ciljana publika za Love and Monsters nisu samo tinejdžeri, nego svi mladi ljudi, ali i porodice koje zajedničko vrijeme provode uz ekran. U tom duhu, film neodoljivo nosi određenu notu Spielbergovske estetike. Upravo me je koncept razvoja narativa podsjetio na jedan noviji Spielbergov film – Ready Player One. Sličan je izbor mladog talentovanog glumca kojemu je teško utvrditi tačnu starosnu dob, pa zbog toga funkcionira za sve dobne grupe. Osim toga, Love and Monsters ima sličan pristup uvođenju gledatelja u narativ i svijet koji će izgraditi. Glavni lik, Joel iskoristit će prvih desetak minuta kako bi nam uz pomoć naracije, animacije i humora pokazao kako smo došli do tog trenutka.
Priča je poprilično obična. Asteroid je na putanji prema našoj planeti. Mi ga bombardujemo nuklearkama. Nakon uništenja, čestice od kojih su bombe sačinjene padnu nazad na planetu i uzrokuju mutiranje insekata, gmazova i sličnih životinja. Od jedne potencijalne apokalipse do druge u tren oka. Nekoliko godina unaprijed i Joel je jedan od pripadnika grupe preživjelih koji se kriju pod zemljom. Njegov jedini cilj je da pronađe djevojku sa kojom je bio kada je apokalipsa počela. Kada mu to pođe za rukom, on će poći na opasno putovanje površinom kako bi došao do nje.
Dakle, imamo jedan od najstarijih hronotopa – hronotop puta na kojem se lik mijenja, razvija, sazrijeva, drugim riječima postaje heroj svoje priče. Između početka i kraja, koji nerijetko imaju standardan motivacijski okvir, stoji put i sve ono što glavnog lika čeka na tom putu. To je mjesto kojem mnogi autori i režiseri nekada ne daju dovoljno značaja i onda dobijemo blijedu predstavu bez bilo kakvog gledateljskog doživljaja. Recimo Ready Player One koji sam ranije spomenuo imao je relativno slab razvoj tog puta, no taj neuspjeh je bio skriven i prerušen drugim blještavilom i intertekstualnim stvarima. Ovdje to nije slučaj. Gledatelj zajedno s likom upoznaje površinu kojom hoda po prvi put u nekoliko godina. Sve opasnosti s kojima se on susreće dešavaju mu se po prvi put, baš kao i gledateljima. Na taj način, lik ne samo da se razvija pred nama, nego i uporedo sa nama.
Međutim, najbolji potez na polju postizanja empatije bio je uvođenje saputnika. Frodo je imao svog Sama, Don Kihot svog Sanča, a Joel je imao psa. Ljudi vole životinje, pogotovo pse, i onda je nedostatak bilo kakve emocije u apokaliptičnom filmu s psom skoro nemoguć. Mislim da sam više vremena proveo brineći se za psa, negoli za bilo kojeg drugog lika.
Love and Monsters, koliko god glup naslov imao, donosi malo svježine u žanr već godinama zahvaćen s truleži. Humor je poprilično zanimljiv. U većini situacija imamo slučaj karakternog humora, nerijetko vezan za glavni lik. Zbog toga se na trenutke gubi osjećaj pravog rizika, no s obzirom da je u pitanju porodični film to je sasvim razumno. Ipak, treći dio filma dolazi do neke male boljke modernih filmova. Kako bi naš lik sazrio, drugim riječima kako bi, kao u Grimovim bajkama, postao i heroj, onda mora postojati i određeni zlikovac. I onda on mora spasiti nekoga. Princezu, recimo. Ovdje imamo segment filma koji je blago rečeno sklepan i relativno bespotreban. Ne želim reći da je u potpunosti loš. On i dalje funkcionira u sklopu narativa, ali djeluje kao nešto bez čega bi film i dalje imao odličnu priču.
Sa tehničke strane, apokaliptični svijet golemih insekata i gmazova je kreiran sa dovoljno šarenila, blata i ljigavosti. Divovska čudovišta nisu toliko strašna za mlađu publiku, štaviše jedna od glavnih poenti filma je da nisu sva monstruozna stvorenja u suštini loša i zla. U svakom pogledu, Love and Monsters je jedan feel-good film. Dylan O’Brien je, mlada zvijezda young adult filmova Maze Runner, kao Joel deset puta bolji izbor glumca, nego što je Tye Sheridan bio u Ready Player One. Prateći niz glumaca uključuje Michaela Rookera, mladu Ariana Greenblatt koja je već sa trinaest godina skupila nekoliko odličnih naslova u svom rezimeu: Avengers Infinity War, The One and Only Ivan, Scoob!. Iako sve redom imamo zanimljive likove različitih karaktera, nijedan od njih ne dobija dovoljno prostora da se razvije, što naravno nije velika šteta, jer je to odlika putovanja, zar ne? Onaj što putuje na kratko će sretati razne osobe i karaktere. No, opet tvrdim da je lik zlikovca kojeg igra Dan Ewing mogao biti bolje urađen.
U suštini, Love and Monsters ima potencijal da postane kultni film kakav je svojevremeno bio Zombieland. Donosi nam nešto originalniju priču zamotanu elementima drugih žanrova. I baš kao što je Zombieland imao potencijal za dalje nastavke, tako isto ima i ovaj, samo se nadam da na isti nećemo morati čekati deset godina. Sezona jesen/zima 2020. godine obilježena je čudovištima, s obzirom da je krajem godine izašao film Monster Hunter. Isti žanr, nešto drugačiji pristup, no u konačnici duel koji će biti zanimljivo uporediti. Monster Hunter je daleko više reklamiran i iščekivan, s puno većim ulaganjima i uspješnom pozadinom u obliku popularne video igre, ali opet s druge strane, režisera Paula W.S. Andersona ne prati glas vrhunskog režisera. Love and Monsters nije imao velika očekivanja, ali je uspio da zakuca s recepcijom. Monster Hunter je, prema tome, imao još jedno veliko čudovište s kojim je morao da se izbori. I naravno, očekivano, nije uspio u tome. Love and Monsters je svoj uspjeh krunisao nominacijom za nagradu Oscar u kategoriji za najbolje vizuelne efekte, koju nažalost nije uspio osvojiti. No, bez obzira na to, pred vama je film koji ćete sa zadovoljstvom pogledati više puta.
About Author
