Sergej Krikalev je 18. maja 1991. godine sa Zemlje poletio prema sovjetskoj svemirskoj stanici Mir. Dok je bio gore, zemlja koja ga je poslala je prestala postojati, što je Krikaleva – barem nekoliko mjeseci – učinilo posljednjim sovjetskim građaninom.
Krikalev je odrastao u Lenjingradu (koji je iz svemira gledao kako postaje St Petersburg) i stekao je diplomu za mašinskog inžinjera prije nego što je počeo raditi kao raketni inžinjer u NPO Energia gdje je, između ostalog, radio u spasilačkom timu tokom neuspjeha Salyut 7 svemirske stanice 1985. godine. Ubrzo nakon toga je postao kozmonaut i proveo je godine i godine trenirajući sve: od popravke svemirske stanice do izvođenja svemirskih šetnji.
Nažalost, njegov trening nije obuhvatao i to šta treba raditi kada zapneš u svemiru bez službene svemirske organizacije (ili države), što bi u njegovoj misiji 1991. godine na Miru bilo daleko korisnije.
Lanac problema
Putovanje je od samog početka pokazivalo loše znakove. Kako se letjelica približavala stanici Mir, a sa Krikalevom su u letjelici bila još dva člana posade, sistem za ciljanje nije funkcionisao, pa je Krikalev ručnom kontrolom morao pristati, pri čemu je svaki milimetarski pogrešan potez mogao biti koban. No, Krikalev je uspio, pa su se kosmonauti – koju je činila i prva britanska astronautkinja Helen Sharman – uspješno ukrcali na stanicu.
Krikalev je volio biti na Miru, što je bila jedna od olakšavajućih činjenica. Osim blistavog pogleda na planetu, volio je i osjećaj slobode koji je omogućavalo bestežinsko stanje, što je priznao u intervjuu za The Guardian 2015. godine. Obavljao je svoje dužnosti sasvim normalno i u skladu s planom i programom. Istovremeno, ispod njega, Sovjetski Savez je počeo pucati.
“Bio je to dug proces i mi smo bili informisani povremeno, ne o svemu, ali smo čuli za referendum”, rekao je Krikalev. “Radio sam svoj posao i istovremeno mislio i brinuo za ljude na zemlji – naše porodice i prijatelje.”
Politika u svemiru
Ubrzo je čak i svemirska stanica bila pogođena politikom koja se odvijala 358 kilometara ispod. Dok se Kazakhstan (između ostalih) zalagao za nezavisnost, sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov najavio je da će kazakhstanski kozmonauz zamijeniti Krikaleva kada njegova misija završi, kako bi smirio vladu. Budući da u Kazakhstanu u to vrijeme nije bilo obučenih kozmonauta, to je značilo da Krikalev još neko vrijeme mora ostati u svemiru.
Iako se prije trideset godina nije znalo puno o učincima produženog boravka u svemiru, Krikalev je bio svjestan nekih rizika dugog zadržavanja na Miru. U oktobru je nekoliko njegovih kolega završilo svoju četveromjesečnu misiju i vratili su se na površinu. Bez alternativne zamjene s dovoljno iskustva da ga zamjeni, i s nedovoljno sredstava da pošalju još jednog kozmonauta, Krikalev je morao ostati sam na Miru i održavati putanju stanice oko planete mnogo duže nego što je očekivao.
Mala i klaustrofobična stanica visoko iznad površine vjerovatno nije najbolje mjesto za obitavati sam. A onda se 25. decembra 1991. godine Sovjetski Savez napokon raspao. Time je novca za misiju koja će riješiti Krikaleva njegove dužnosti bilo još manje. Imao je opciju da kapsulom Soyuz pobjegne ali to je značilo žrtvovanje svemirske stanice. Bez posade i nekoga ko bi upravljao njom to bi bio kraj stanice Mir.
Sretan kraj priče
Kasnije je postignut dogovor izmđu Amerike i Rusije, čime su omogućena sredstva za slanje više kozmonauta i astronauta u orbitu. Tri mjeseca kasnije, 25. marta, nakon rekordnih 311 dana u svemiru, Krikalev se napokon vratio na Zemlju. Kada je otišao bio je državljanin države koja sada više nije postojala, zbog čega je dobio nadimak “posljednji sovjetski građanin.”
Unatoč tom neugodnom iskustvu i dugom boravku u svemiru, Krikalev se po povratku na Zemlju odmah vratio treninzima i na kraju je tokom karijere sakupio 803 dana u svemiru. U proračunima kompanije Universe Today, zahvaljujući relativnosti i dilacije vremena, Krikalev je putovao u budućnost za čitave 0,2 sekunde.
Izvor: iflscience.com
Prijevod: E-volucija portal
About Author
