Once upon a time, I spoke to three dead astronauts. Past, present, future? All so proud, so determined. All so doomed.
Jeff Vandermeer je na književnoj sceni prisutan otprilike dvadesetak godina i njegovi radovi od samih početaka upotrebljavaju estetiku žanra novo čudno (new weird). Iako nerijetko toplo ušuškan u elementima i motivima naučne fantastike ili fantazije, Vandermeer je, kako su godine prolazile, uspio da iskristališe svoj stil pisanja novog čudnog. Do te mjere da njegova djela više nisu niti naučna fantastika, niti fantazija, niti horor, pa čak ni spekulativna fikcija, termin koji vole koristiti oni koji pretenduju da se svrstaju pod visoku književnost s djelima fantastike. Ova kristalizacija estetike i stilistike pisanja, jer novo čudno je ponajviše upravo ove dvije stvari, dovela je do romana Dead Astronauts, svojevrsnog nastavka/prednastavka Vandermeerovog uspješnog romana Borne.
Sekundarni svijet koji subverzira ideje
Ako ste čitali Bornea, znate da je riječ o jednom postapokaliptičnom svijetu koji je uništila Kompanija, biotehnološka organizacija koja je proizvodila bioinžinjerska bića i organizme što je s vremenom dovelo do toga da su promijenili čitav svijet. Kompanija ne samo da je uspjela uništiti okruženje i biološki svijet, već je poremetila i sami koncept vremena i prostora. Potonji koncept Vandermeer će detaljnije integrirati u romanu Dead Astronauts. I dok Borne počiva na relativno kauzalnoj osi na kojoj vrijeme teče normalnim smjerom i tempom, u skladu sa termodinačkim zakonima, u Dead Astronauts od ove kauzalnosti nema ni traga ni glasa. U ovom romanu, na početnim poglavljima, tri astronauta putuju kroz različite varijacije svijeta u različitim stadijima Kompanijine moći.
Međutim, ova jednostavna fabularna rečenica, u Vandermeerovom sižeu postaje poput mobiusove trake, a njegova tri astronauta su Schrodingerovi astronauti, istovremeno i živi i mrtvi. Riječ je o Vandermeerovom stilističkom nastojanju koje se uklapa u njegovu definiciju novog čudnog, a koju je svojevremeno napisao u uvodu jedne antologije žanra. Vandermeer je definisao novo čudno kao “jedan oblik fikcije sekundarnog svijeta koji subverzira romantizirane ideje koje često pronalazimo u tradicionalnoj fantastici, gdje se često, kao polazna tačka fikcijskog svijeta, koriste realistični i kompleksni modeli iz stvarnog svijeta. Novo čudno koristi viseralnu, trenutnu osobenost narativa koja često ima elemente nadrealnog i transgresivnog horora u njegovom tonu, stilu ili efektima (…) Novo čudno je često svjesno modernog svijeta, ali nije uvijek otvoreno političan. Dijelom svijesti modernog svijeta je i oslanjanje na koncept novog čudnog, a to je predavanje čudnom koje nije hermetički zatvoreno u ukletoj kući ili u nekoj špilji. Koncept predavanja autora može imate mnoge forme, neke od njih mogu uključivati upotrebu postmodernističkih tehnika koje ne potkopavaju površinsku stvarnost teksta.”
U suštini, novo čudno najlakše možemo opisati književnim stilističkim pokretom koji je nastao pod autorskim nastojanjem da subverzivnim tehnikama donesu nove i originalne narative, bilo u žanrove fantastike, bilo u samu književnost. Kao što su prije stotinjak godina autori poput Kafke i Joycea mijenjali ustaljene narativne tokove, dodajući vlastite stilističke obrasce u književnost, tako danas Vandermeer i drugi autori novog čudnog, primjera radi China Mieville, donose novi val književno-jezičkog stvaranja.
Poetika čudnog
Ova mala digresija o novom čudnom nas dovodi i do poetika Vandermeera, čije osobenosti natapaju i roman Dead Astronauts. S djelom autora sam se prvi put susreo čitajući njegovo djelo Annihilation, nakon što sam saznao da će Alex Garland raditi ekranizaciju romana (inače jedan od mojih omiljenih režisera). Tokom posljednje dvije godine, na nekoliko sam strana pisao o ovom djelu, i o filmu i romanu, a zatim sam se često osvrtao i na druga djela Vandermeera koja sam, oduševljen Southern Reach trilogijom, počeo gutati kako su mi padala u ruke (najčešće knjige na izvornom engleskom jeziku, jer je Vandermeer jako slabo prevođen na našim prostorima). Jedna od glavnih karakteristika kojom se odlikuje Vandermeerova poetika jeste gradnja svijeta u koji smješta narativ. Iako svijet nosi sve karakteristike našeg savremenog svijeta, postoji određena alienizacija okruženja koja i u čitatelju i u glavnom liku pobuđuje određeno stanje nelagode. Vandermeerovo novo čudno, te gradnja svijetova počiva na imerzivnoj traci koja nas uranja u višeslojne gradivne osobenosti njegovih romana.
Prema tome, bez obzira na to jeste li pročitali Borne ili ne, i u kojoj mjeri ste uspjeli da povežete sve konce, neće vam posve biti od velike pomoći prilikom čitanja Dead Astronauts. U pitanju je roman sasvim prosječne dužine od oko 250 stranica, za koji se tokom čitanje stekne dojam kao da čitate 750 stranica. Razlog tome je Vandermeerov jako bogat stilski način pisanja s prelijepim rečenicama koje se šire u nedogled poput neke biljke penjačice, u svim smjerovima pri tome proizvodeći nove pravce. Vandermeerove rečenice, dok grade svijet oko Kompanije, u sebi sadrže vlastite svjetove, raznolike fotografije, boje, mirise i zvukove. I dok bi neko njegov stil pisanja opisao kao ekscentričnim i prepotentnim, ja u njemu vidim svu blistavost pjesničkog pripovijedanja u prozi prošaranog svim stilskim i pjesničkim figurama koje postoje. Pojedini paragrafi su poezija u prozi, pojedini pak čista poezija, dok su treći blistavo umijeće kreiranja umjetničkih i književnih rečenica čije je prisustvo praktično izumrlo u savremenoj književnosti koja se ponosi golom jednostavnošću, žargonom i kolokvijalizmom. Imerzija i ovakav stil iznošenja narativa svakako postavljaju pred nas izazov i put na kojem se često izgubimo, pa se vraćamo tri paragrafa unazad i ponovo čitamo.
I dok Vandermeer nemilosrdno reda svoje rečenice, nekada pretjerano duge, nekada neprirodno kratke, doima se kao da u tom njegovom svijetu romana ne postoje živa bića, ne postoji prostor za empatiju. Nekada je u svoj toj njegovoj opsesiji za redanjem slika prebogatih stilskim figurama, biotehnološkim aparatima i stvorenjima, naukom pretvorenom u metaforu, teško vizualizirati o čemu Vandermeer govori. Njegovi su svjetovi do te mjere postali izobličeni da ih je jako teško zamisliti. Ali onda, postupkom blistavog uma i prelijepom prozom, tamo u ključnom momentu za lika u romanu, Vandermeer napiše nešto poput ovoga: “In the end, I loved the world, so I remained in the world.”
Uništenje biološkog
No, ono o čemu Vandermeer u već nekoliko romana piše jeste poetika uništenog svijeta. Nije to postapokaliptična slika koju smo već toliko puta imali prilike čitati u naučnoj fantastici. Uništenje svijeta kod Vandermeera je uništenje biološkog. Svega. Od malog jednoćelijskog organizma do ljudi. Upravo o tome je riječ i u Dead Astronauts. Poglavlje romana u kojem vidimo tri astronauta ispripovijedan je iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, ali onog tipa pripovjedača kakvog imamo u Kafkinom Procesu, koji nam ne otkriva sve, koji kao da je zajedno s astronautima porinut u taj konfuzni svijet. Štaviše, Vandermeer i samog čitatelja pretvara u jednog takvog astronauta u potrazi za koherentnošću svijeta/narativa knjige, da bi nas u suštini natjerao da se vratimo do samog izvora, do samog uzroka ovog fragmentarnog mrtvog svijeta – a to su ljudski impulsi i nagoni. Ovu perspektivu najbolje doživljavamo iz pozicije plave lisice, životinje koje su svojevremeno naučnici mučili tokom eksperimenata u Kompaniji. Ovo je možda najpotresnije poglavlje romana, jako sadržajno i kompleksno napisano, ali koje Dead Astronauts daje osobenu dozu onoga o čemu je riječ u ovom paragrafu.
“Happy is a human concept.”
“I am not human and I want to be happy.”
“Are you happy in this moment?”
“Yes.”
“Then that is enough.”
For the dark bird, for it was all she had.”
Novo čudno, odnosno poetika Jeffa Vandermeera je svojevrsna poetika novog prosvjetiteljstva koje njeguje ideju komplementarnog biološkog svijeta koje ovisi o međusobnoj koheziji. On posjeduje sve osobine prosvjetiteljskog stanja uma koji je doveo do industrijalizacije i modernizacije čovjeka s ideološkom slikom Uma na vrhu vertikalne skale, Uma koji je sam Čovjek. No, estetika čudnog, za koju možemo reći da ju je učvrstio H.P. Lovecraft, posegnula je za propitivanjem i dokazivanjem kako taj Čovjek, taj Um, nisu najveća sila u kosmosu. Zato Vandermeerovu poetiku nazivam novim prosjetiteljstvom, jer u njoj možemo naći sliku svijeta koja tvrdi da je komplementarnost svog biološkog postojanja ono što će dovesti do tog univerzalnog stanja Uma. Jer i u Dead Astronauts, i u drugim njegovim djelima, možemo vidjeti da, jednom kada procjep između Čovjeka i Biološkog postane razarajući, svijet prelazi u stanje u kojem ni zakoni fizike više nemaju smisla. I dok pišem ove redove, na um mi pada univerzum simpatije Umberta Eca koji je zasnovan na budističkom vjerovanju o povezanosti svijeta, o mreži dijamanata unutar koje je svaki dijamant povezan tankim paučinastim nitima. Prekidanje jedne niti ostavlja snažan uticaj na čitavu mrežu.
Pisac našeg doba
Sve su ovo razlozi zbog kojih tvrdim da je Jeff Vandermeer iznimno bogat pisac našeg doba, čija povremena hermetičnost, bolje reći narativna konstrukcija labirinta tjera čitatelje od analiziranja i shvatanja svega što njegov svijet želi da kaže o našem. Labirinti su oduvijek tjerali strah u kosti zbog mogućeg vječnog zatočeništva u njemu, ali izgubiti se i ostati u Vandermeerovom labirintu je veličanstveno.
Postoji anegdota (nisam siguran je li istinita, ali je zanimljiva) o Jamesu Joyceu. Jednom prilikom ga je novinar pitao zašto je Fineganovo bdijenje učinio tako teškim za čitati. Joyceov odgovor je bio da je to uradio kako bi književni kritičari imali šta da rade sljedećih 300 godina. Iako su, u međuvremenu, izvedeni mnogi pokušaji autora da napišu nešto poput Fineganovog bdijenja, mnogi u tome nisu uspjeli. Jeff Vandermeer je jedan od uspješnijih primjera koji rade ono što je i Joyce svojevremeno radio za književnost. Možete mi reći da previše govorim subjektivno o piscu kojeg volim, žanru, stilu, teškim knjigama ili bilo čemu, ali ne možete poreći da bez književnosti kao što je ova, bez književnosti koja subverzira ustaljene konvencije i mijenja tokove onoga šta je književnost kao umjetnička forma, onda bi književnost bila strašno dosadna i trivijalna.
About Author
