Izvor: variety.com
Kako su blockbusteri u stanju mirovanja ovog ljeta, sezona definitivno pripada filmovima i serijama dostupnim na streaming servisima. I dok su prvi i dalje u manjku, serijskog programa imamo i previše. Sve vrijeme bivamo bombardovani kako novim naslovima, tako i novim sezonama uspješnih i kvalitetnih serija. U toj situaciji je veoma moguće da previdite neku kvalitetnu seriju. Nisam siguran koliko je to slučaj sa drugom sezonom popularne serije The Umbrella Academy, ali ukoliko jeste, onda je ovaj tekst namijenjen i vama koji je još niste pogledali, kao i onima koji su postali ludi za avanturama disfunkcionalne porodice Hargreeves.
Druga sezona ima nešto sličan zaplet kao i prva sezona. Braća i sestre iz porodice Hargreeves moraju zaustaviti još jednu apokalipsu. Već na samom početku počinjemo upravo tamo gdje smo završili prošle godine. U pitanju je drugi vremenski period, a porodica još jedanput biva rastavljena. I dok je prva sezona više bila fokusirana na razvoj karaktera, u ovoj je pažnja usmjerena na granjanje priča i gradnju svijeta.
The Umbrella Academy je došla, moglo bi se reći, u pravom trenutku. Kada je prošle godine na Natflixu izašla prva sezona, superherojski žanr je bio na svom vrhuncu, ali i relativno zasićen. Potonja zasićenost se ogledala korištenjem jednog ili dva šablona za struktuiranje narativa superheroja, zbog čega su filmovi i serije počeli da se spajaju u jednu bezličnu masu koja je bubrila gušeći gledatelje. U takvom kontekstu, gledatelji su žudili za nečim novim i svježim. Upravo su dvije serije fanovima žanra pružile nešto takvo: Doom Patrol (o kojoj smo već pisali prošle godine, a tekst o novoj sezoni stiže uskoro) te The Umbrella Academy.
Obje serije su zasnovane na tradicionalnom podžanru o mutantima. Riječ je o individuama koje su genetskim putem stekle svoje moći, bez ikakvih naučnih, eksperimentalnih i natprirodnih elemenata. No, obje ove serije na distinktivan način uspijevaju uhvatiti problematiku mutacija i porodičnih odnosa. I dok Doom Patrol postoji u relativno izmaštanom svijetu ili paralelnom univerzumu, The Umbrella Academy nastoji ostvariti vezu sa našim svijetom i svakodnevnicom. Iako se to možda ne primijeti tokom prve sezone, mjesto i vrijeme radnje u drugoj praktično upravljaju radnjom.
Period ’60. godina je period tranzicije u američkom društvu. To je bilo vrijeme tehnoloških otkrića i napretka, ali i promjena u društvu koje su često dolazile uz burne okršaje. Mnoga rasna i rodna prava su napokon bivala priznavana, ali s druge strane nerijetko nekorištena u praksi. Upravo zbog tih odlika ovaj period se koristi kao slikom današnjeg američkog društva, te ova serija dolazi u jednom, za njih, tranzicijskom periodu koji su samo u 2020. godini obilježili mnogi događaji kako prirodni, tako i društveni. Na toj osnovi relativno počiva i druga sezona serije The Umbrella Academy.
Kako su braća i sestre porodice Hargreeves razbacani širom američkog juga, isti će svjedočiti i učestvovati u svim situacijama karakterističnim za taj period i podneblje: rasističkom i rodnom nasilju, diskriminaciji i homofobiji, te mnogim drugim slučajevima u kojima su bijelci tog vremena postavljali sebe iznad drugih. No, neće svim članovima porodice Hargreeves biti loše. Na primjer Klausu. Njemu je odlično. Klaus je tokom prve sezone imao najbolji razvoj karaktera, te uz Vanyu i Fivea najdetaljniji. Dosta prostora u ovoj dobijaju i ostali članovi porodice Hargreeves. Uz njih dobijamo i neke nove likove koji će odigrati svoju ulogu tokom sezone.
Sve to znači da je u deset epizoda natrpano jako puno sadržaja. Premda bi se dalo pomisliti da kvantitet narušava kvalitet, to u ovom slučaju nije problem. Serija sebi daje vremena da se razvije, zbog čega će gledatelji tokom prve polovine sezone primijetiti nešto slabiji ritam koji relativno narušava kompoziciju cjeline. No, u konačnici sve je iskupljeno i opravdano. Isti je recept korišten i za prvu sezonu. U ovoj je jednostavno unaprijeđen na mjestima zbog kojih je serija zasluženo postala hitom. Prije svega to se odnosi na muziku. Nje je ove godine daleko više, te zahvaća sve od klasičnih pjesama iz perioda ’60. do covera i obrada nekih savremenih hitova.
Druga dva elementa koji su u određenoj mjeri povezani donijeli trunku svježine u žanr su upotreba humora i portret disfunkcionalne porodice. Nerijetko su u pitanju crni humor i ironija, ali povremeno dobijamo i karakterni humor i satiru. To je kombinacija koja je bila uspješna ranije, a u drugoj sezoni je iskorištena i detaljnije. U kombinaciji s temama koje su relevantne i za danas, repertoar upotrebljenog humora nije prezentacija pretjeranog i nasilnog ubacivanja istog samo da bi publika bila zabavljena, nego je u potpunosti u skladu sa karakterima i radnjom. Pogotovo kada su u pitanju disfunkcionalni odnosi u porodici.
Našao sam da mi njihova nesređenost i neuravnoteženost u karakterima čini seriju uzbudljivijom. Njihova djelanja u grupi su neopredijeljena, pa se, samim tim, iznad njihovih sljedećih akcija nalaze upitnici. Šta će dalje uraditi i hoće li se konačno složiti u jednom? Nažalost, mislim da je u jednom trenutku došlo do pretjerivanja u prikazivanju disfunkcionalnosti. Autori su, vjerovatno u najboljoj namjeri, počeli s pretjerivanjem disfunkcionalnosti porodice koja nije u stanju da radi zajedno prokletih pet minuta. Ovaj slučaj je počeo da se ponavlja i ponavlja, pa u jednom momentu počne i da nervira, a vi se uhvatite kako se derete na likove u seriji jer su naporni i ne mogu ostati mirni 30 sekundi i saslušati svog brata ili sestru.
Unatoč ovoj činjenici, braću i sestre Hargreeves je zanimljivo gledati kada rade u manjim grupama, od po dvoje ili troje, ali ni tada ne pokazuju zajedništvo. S druge strane, ova razbacanost likova dovela je do otvoranja nekih tema čije nastavke i propitivanja jedva čekamo u sljedećim sezonama. The Umbrella Academy je jedna od rijetkih superherojskih serija koja pokazuje hrabrost i volju da zađe u neke dublje teme koje se tiču karaktera osobe. I to ne samo superherojskog karaktera, već onih osobina i crta ličnosti kojima se odlikuju i drugi ljudi, onoga što nas sve čini ljudima i bliskima. Druga sezona ima svoje prednosti i poboljšanja u odnosu na prvu. Mladi glumac koji igra Five nastavlja da pokazuje svoj izniman glumački talent i svaka njegova scena zrači dinamičnošću. Klaus je, iako zanimljiv karakter, u određenim dijelovima spao na obični comic relief, a isto se odnosi i na Luthera. No, izvedbe glumaca su besprijekorne i u njima zaista ne treba tražiti mane.
Iako s vremena na vrijeme djeluje kao neuravnotežena i nebalansirana cjelina, druga sezona serije The Umbrella Academy uzima sve ono što smo volili i u prvoj sezoni, nadograđujući i šireći priču porodice Hargreeves do te mjere da jedva čekamo da vidimo šta im se sprema u trećoj sezoni.
About Author
