Izvor: imdb.com
Nakon prvog trailera koji je izašao prije nešto više od četiri mjeseca bilo je jasno da će The Peanut Butter Falcon biti jedan od onih tihih hitova ove godine. U moru produkcijskih monstrume izašlih ove godine koji nas uče o životu, prijateljstvima i ambicijama, The Peanut Butter Falcon je daleko bogatiji životom i empatijom od bilo kojeg među njima. Scenarij i režiju potpisuju relativno nepoznati filmaši Tyler Nilson i Michael Schwartz kojima je ovo ujedno dugometražni prvijenac.
Film prati Zaka, momka sa Downovim sindromom smještenog u starački dom, bez porodice ili prijatelja koji bi se brinuli o njemu. On je sklon stalnim pokušajima bježanja iz doma, jer želi da osjeti život. Njegova glavna ambicija je da postane profesionalni kečer/hrvač. S druge strane, Tyler je, također, momak čiji je život stalna borba koji čak niti ribarenje ne može učiniti stabilnim. Sticajem okolnosti njih dvojica će se zateći na zajedničkom putu sazrijevanja i ispunjenja stvarajući tako neraskidivu vezu.
Film u mnogočemu odiše Tom Sojerovskom atmosferom prateći dva dječaka dok na splavu krstare močvarama i rijekama prljavog američkog juga. Kao i svaki drugi film ceste, ovdje je put glavna narativna odrednica. Iako su početak i kraj glavni pokretački motivi, put je onaj razvojni element tokom kojeg likovi sazrijavaju karakterno, ali i empatski u odnosu na gledatelje. Zak i Tyler razvijaju vezu koju pokreče sami slučaj, razvivši se od neophodnog kontakta do prijateljske, pa može se reći bratske konekcije. Ove etape razvoja karaktera su jako dobro odrađeni samim motivacijama likova, njihovim karakternim crtama, kao i životnim iskustvom koje u slučaju Tylera ima dodatnu jačinu prikazanu kroz povremene flashbackove.
The Peanut Butter Falcon jako dobro koristi atmosferu američkog juga, te su neki kulturni motivi karakteristični za to područje uključeni, ne samo u likove, već i radnju filma. Sve to daje autentičnost i originalnost ovom naslovu. Lično volim kada se taj country side način američkog života prikazuje u filmovima, bez velikog glorifikovanja i romantiziranja, jer on svojom atmosferom, etikom i estetikom pruža dosta mogućnosti za autentičnost filmskog izražaja. Kao što je na primjer Tyler Sheridan osvježio moderne westerne s filmovima Hell or High Water i Wind River, tako The Peanut Butter Falcon osvježava film ceste upravo svojom scenografijom.
Upravo prljavština, te teren koji varira između močvarnog i šumskog, predstavljaju plodno tlo za razvoj dvaju osoba. To je surov i zamoran svijet, u kojemu opasnosti vrebaju iza svakog grma, pogotovo za osobu sa Downovim sindromom. Međutim, film Zaka ne pravi kao žrtvom, niti ga umanjuje, nego od njega čini pravog heroja. Heroja koji će nekoliko života, uključujući Tylerov, učiniti kompletnim. I to je ta emotivna snaga koja počiva u ovom filmu. Iako nosi životnu težinu i mnogobrojne teme o istom, The Peanut Butter Falcon uspijeva zadržati blagu notu čineći ga feel good ostvarenjem koje će vas držati vedrim do samog kraja.
Vedrina je nešto što ovaj film sprječava da ima uvjerljiviji i snažniji rasplet i kraj. Glavni zaplet filma, tačnije onaj segment istog gdje se otkrivaju antagonisti, potiče iz Tylerove priče koja se kasnije prepliče s njihovim putem. Možda zbog finansijskih ili nekih drugih razloga, a možda u cilju da zadrže feel good atmosferu, kraj stvara osjećaj brzopletosti. Iako povlači liniju koja zaokružuje film u jednu cjelinu, dosta je trivijalan i, blago rečeno, djeluje kao sklepan na brzinu. Iskusniji režiseri ili scenaristi tom raspletu bi dali barem još 10-15 minuta sadržaja koji bi tematski iznio film do snažnijeg i katarzičnijeg završetka.
Kraj je, međutim, samo mala prepreka, tako sitna da nema katastrofalne posljedice za sam film. Pogotovo jer je i glumački blistavi iznesen od početka do kraja. Shia LaBeouf je, bez sumnje, za mene glumac godine. Nakon kratke pauze, ove godine Shia donosi dva filma: ovaj i Honey Boy, od kojih za potonji potpisuje i scenarij. Shia je inače na glasu kao ekscentričan i problematičan glumac s kojim je relativno teško raditi, ali jedna stvar je neosporna – njegova gluma. On je, odgovorno tvrdim, jedan od najpotcjenjenijih glumaca svoje generacije. Iako uloga u The Peanut Butter Falcon, u odnosu na neke druge, nije pretjerano zahtjevna, sa Shiajine strane je odrađena sasvim solidno, bez pretjerivanja i dodatnog zamaskiranja. Uostalom, imao je odličnog partnera u obliku Zacka Gottsagena kojemu je ovo prva uloga u igranom filmu. Samim tim što je Zack i u stvarnom životu osoba sa Downovim sindromom, The Peanut Butter Falcon dobija realističnu notu, te samim tim emotivno uplitanje gledatelja srazmjerno raste. Uz njih dvojicu ovdje vrijedi spomenuti i Dakotu Johnson. Ona igra njegovateljicu iz staračkog doma koja kreće na put i potragu za odbjeglim Zakom. Od ostalih uloga u filmu se ističu Thomas Haden Church, te reper Yelawolf.
The Peanut Butter Falcon, skoro sa sigurnošću mogu da tvrdim, nećete vidjeti na prestižnim dodjelama nagrada. Možda je i bolje tako. No, to ne znači da se ne radi o jednom kvalitetnom filmu. Štaviše, The Peanut Butter Falcon je jedan od najkvalitetnijih filmova koje ćete pogledati ove godine i sasvim opravdano zaslužuje vašu pažnju. Jedan je od onih naslova koje ne smijete propustiti.
About Author
