Naučna fantastika je opsjednuta slikom robota. Bila ona simbol radničke snage ili ljudskih prava, i čega sve ne, na robote se uvijek stavljao naglasak na njihovu potčinjenost i mogućnost pobune. I tako je bilo od samih početaka robota u književnosti. Međutim, vjerovatno će se mnogi iznenaditi da izumitelj njihovog imena i fundamentalne funkcije nije neki kultni sci-fi pisac, već Češki novelist, novinar i dramatičar Karel Čapek koji je svojim djelima osuđivao fašizam i komunizam.
Sama riječ robot prvi put u pisanom obliku bijaše upotrebljena 1920. godine u drami Rossumovi univerzalni roboti autora Karela Čapeka. Kako je ona izvedenica od češke riječi robota, rabota, koje su u prijevodu značile težak, ropski i prisilan rad, jasno je zbog čega su roboti kao motiv oduvijek konotirali robove, zatvorenike, sluge i druge sliče izrabljivačke poslove. Nakon toga je uslijedila duga historija robota koji su svoj vrhunac dosegli u djelima Isaca Asimova.
O čemu pričamo kada pričamo o robotima
Dakle, iako su roboti od samog svog početka imali čovjekoliki izgled, tokom računarske ere pojedini subverzivni autori su ih izvlačili iz skučenosti tijela stvaravši ih u softverskom smislu. Pa tako imamo poznatog HAL-a 9000 iz 2001: A Space Odyssey koji je jedan veliki računar. A danas imamo Cortanu koja se nalazi u određenim operativnim sistemima za računare. Roboti su, prema tome, prošli jedan dug put razvoja, ali koji je uvijek bio tu negdje na razmeđu nemogućeg i mogućeg. Pisci kao Isac Asimov fokusirajući se na njihov “gotovo ljudski” izgled propustili su priliku da analiziraju kibernetičku budućnost kakva se razvijala iza njihovih leđa. Međutim, roboti u naučnoj fantastici nerijetko imaju potpuno drugačiju ulogu koja se ne mjeri uspjehom u predviđanju budućnosti. Upravo se u Čapekovoj drami može vidjeti njihov značaj. Kod Čapeka oni su “košmarna vizija proleterijata viđenog očima srednje klase u povijesnom trenutku prvog boljševičkog uspjeha u Rusiji”, navodi Thomas M. Disch.
Oni su proizvod i pri tome su vlasništvo. U drami se roboti proizvode kako bi radili umjesto ljudi, dok oni uživaju u ovosvjetkim blaženstvima. Helena se u drami pojavljuje kao lik koji robote želi osloboditi ropstva. No, drugi je likovi ubjeđuju da ona to ne može jer roboti ne poznaju koncept slobode, sreće, života. Ovdje Čapek pravi jednu zaista robovlasničku sliku društva koje se protezalo čitavom ljudskom historijom. Od feudalnog perioda, preko robovlasničkog do komunizma i kapitalizma. Čovjekov život je od industrijalizacije upao u takav sistem gdje ne postoji razlika između njega i mašine. Vlasnik mašinerije će kada se jedno pokvari zamijeniti drugim i tako ad infinitum. Čovjek koji nikad nije spoznao slobodu ne može ni znati šta je koncept slobode. Je li se on ogleda u tome da možemo izabrati za koga ćemo raditi? Definitivno ne. Zbog toga postoji strah od robota koji će poželiti biti slobodni. Zbog toga postoji strah od ljudi koji požele biti slobodni.
Svijet binarnih opozicija
U čitavoj drami imamo samo dva ženska lika: Helenu i Nanu, Heleninu sluškinju. Nasuprot njih stoje sve sami muškarci koji su naučnici, doktori, inžinjeri, a između roboti. Helenina uloga u drami nije heroična kao što je recimo Ripley u Alienima i Leia u Star Wars, iako ona dolazi s herojskom namjerom. Ona želi osloboditi robote. Međutim, slatkorječivim uvjeravanjima Domina, generalnog direktora R.U.R.-a, i drugih muškaraca njen plan pada u drugi plan, a njena uloga poprima drugi oblik. Helenu na kraju predigre prose svi muškarci, a u prvom činu je vidimo kao ženu Domina, deset godina kasnije. Ono što Čapek ovdje veoma uvjerljivo slika jeste piramida vlasti kojom upravljaju muškarci. Dakle, patrijarhalno društvo u kojem ženini planovi, ideje, namjere, zapravo budu jako brzo ugašeni i ugušeni. U takvoj piramidi uloga žene je da bude majka, što Čapek pokazuje u drami gdje Helena poprima ulogu majke ne samo Dominu, već svim ostalim muškarcima u tvornici robota.
S druge strane, Helena i Nana stoje kao binarna opozicija u prirodnom smislu. Dok su muški likovi u potpunosti okrenuti nauci i naučnom, a samim tim mehaničkom, mašinskom, željeznom, bezemotivnom; njih dvije služe kao slika prirode, slobode, života, emocije. To se možda najviše očituje u liku Nane koja se otvoreno protivi stvaranju robota. Osim toga, kroz Nanu progovara i antinaučni duh vremena koji je zaogrnut u tradicionalno, duhovno i praznovjerno. I dok se svijet 1920. godine dijelio na Istok i Zapad, vladare i radnike, bogate i siromašne, nas i one tamo, na isti način Čapek gradi napetost u svojoj drami. Suprotstavljajući nauku i prirodu, živo i neživo, emociju i racionalno, religiju i prosvjetiteljstvo. Čitav svijet je sastavljen od binarnih opozicija, pa čak i ustanak robota.
Velik uticaj na žanr
Premisa na kojoj počiva dobar dio literature o robotima, a to je njihovo dobijanje “duše” kako piše Čapek, a danas bi rekli samosvijesti, uvijek vodi do eskalacije sukoba, te nerijetko do prevlasti robota (Terminator) ili do njihove eksterminacije (Blade Runner, Roboti i carstvo). U oba rezultata konflikta ipak uvijek dolazi do neke rezolucije, shvatanja veće slike, epifanije, kako za protagoniste, tako za društvo ili određeno šire okruženje. U Čapokovom R.U.R. pak, s druge strane, finalni čin zadobija neki svojevrsni biblijski zaokret koji se latentno provlačio prethodnim scenama. U finalnim trenucima drame Alquist, rukovodilac Odjeljenja za izgradnju R.U.R.-a, otvara Bibliju i čita dijelove iz Postanka. Možda je Čapek ovom scenom htio nagovjestiti nastanak novog doba koji je stvorio čovjekov Um, početak nove ere u kosmosu, a možda je htio ostaviti komentar na čovjekovo igranje Boga. Ovo prije svega ne odgovara karakteru lika koji to radi. S druge strane, čitavo građenje napetosti, pogotovo razvoj likova, dobija antiklimaktičan rasplet lišen bilo kakve katarze, empatije i nade. A opet, možda i to govori nešto o našem društvu.
“Damon: Morate ubijati i gospodariti ako hoćete da budete poput ljudi. Čitajte historiju! Čitajte knjige, ljudi! Morate prevladati i ubijati ako hoćete da budete ljudi.”
Čapekova drama je svojevremeno imala velik uticaj na razvoj žanra. R.U.R. se pojavio na Broadwayu 1922. godine, dvije godine nakon češke premijere, i Amerika je smjesta usvojila ideju robota. Čapek je u svojoj spisateljskoj karijeri imao puno uspjeha, ali R.U.R. je ostala kruna njegovog stvaralaštva. Bio je ček šest puta kandidat za Nobelovu nagradu za književnost ali nažalost nijednom je nije osvojio. Neko bi rekao da se drame ne čitaju već gledaju na daskama. No, ja bih rekao da se itekako čitaju. A vi trebate pročitati Čapekov R.U.R. jer je bitan komad svjetske književnosti. Bitan iz mnogo razloga, ne samo zbog toga što se po prvi put pojavljuju roboti. Koji ćete vi prepoznati ovisi samo o vašim svjetonazorima i horizontu očekivanja.
About Author
