Skoro trideset godina Deadpool mijenja strane kao što čitatelji prebacuju stranice njegovih stripova. Startajući kao čistokrvni zlikovac, Deadpool je s vremenom prihvatio figuru antiheroja, koji dobru ili lošu stranu zauzima prema vlastitim kriterijumima čiji je moralitet nerijetko diskutabilan. Deadpool je zbog toga i svog “dugog jezika” brzo postao jednim od omiljenih Marvelovih karaktera. Njegova karizmatičnost se ogleda i u uspjehu dvaju filmskih ekranizacija.
Deadpool je, međutim, unatoč eksplicitnom jeziku i pristupu u mnogo čemu poseban lik u Marvelovom stripovnom univerzumu. On je možda jedini lik koji je svjestan činjenice da je fikcionalni lik, te s vremena na vrijeme probija četvrti zid, tu barijeru između čitatelja i lika, obraćajući se direktno čitatelju ili ismijavajući svoje kreatore i slično. I kako ona poznata uzrečica iz Spider-mana govori o odgovornosti i velikoj moći, s istim problemima se nosi i Deadpool. Njega nerijetko muči upravo ta činjenica da on zna kako svim likovima upravljaju autori stripa i da su mnoge stvari uzalud (kao pokušaji objašnjavanja drugim herojima da su oni samo izmišljeni likovi). To nas i dovodi do trilogije Marvel Killogy u kojoj Deadpool više ne može podnijeti te stvari i jednostavno želi završiti čitav superherojski univerzum.
Naslovi iz ove trilogije poprilično spojlaju sve ono što će se desiti u stripovima, ali ipak u njima se krije i štošta drugog. Nakon što u prvom dijelu Deadpool pobije sve Marvelove heroje, a mnoge ubije poprilično domišljato, odluči da je sljedeći jedini logičan potez da se okomi na cijeli univerzum ideja. Deadpool će, naime, pokušati da uništi sve likove i djela iz svjetske književnosti koja su na ovaj ili onaj način kroz historiju položila temelje za ideju superheroja. Tako će on, kao što i naslovna strana pokazuje, otići u borbu s Moby Dickom, zatim s Don Quijoteom, Tri mušketira, Sherlockom Holmesom i mnogim drugim.
Deadpool je kao strip, ali i kao lik, najbolji primjer postmodernizma u svijetu stripova. Počevši sa samim njegovim humorom koji je postao zaštitnim znakom ovog serijala. Deadpool se najčešće (bolje reći stalno) koristi ironijom i sarkazmom u kombinaciji sa svojevrsnim crnim humorom. Njegova sumnja u moralni poredak, u heroje, u mnoge stvari, te njihovo preispitivanje, prepravljanje i dopisivanje su jedni od temeljnih postulata ovog književnog perioda. A autori stripova su, u koji god studio da odete, književni obrazovane ličnosti i samim tim znaju šta rade. No, možda najveća postmodernistička odlika stripova o Deadpoolu je njegova autoreferencijalnost, drugim riječima njegova svjesnost o samom sebi, o fikciji, te da je sve to samo književni tekst.
Ovo iznosim kao bitnom činjenicom jer je ona jedna od stvari zbog koje Deadpool i kreće na svoj krvavi pohod kroz svjetsku književnost. Ako je cijeli svijet ideja koja se nalazi u tekstu, gdje su autori samo mašine koje zapisuju, onda Deadpool kako bi napokon zaustavio svoju agoniju mora ubiti sami centar ideja. Ovo je koncept koji donosi mogućnost poigravanja s cjelokpnom književnošću, pa i samim zakonima stripa, što su autori u određenoj mjeri i uradili. I moram priznati da je konačno Deadpoolovo otkriće jako kvalitetno uvedeno i zaključeno u stripu, te je bez sumnje u duhu samog lika i stripa.
Zanimljiv mi je i koncept kratkih bljeskova faca heroja prilikom ubijanja likova iz književnosti na osnovu kojih su isti zasnovani. Međutim, ne mogu da se ne otmem dojmu da u narativu fale neke stvari. Teško mi je shvatiti čitavo to ubijanje književnog svijeta, bez odlaska u antičko doba. Ako je ijedan period čovjekovog stvaranja postavio, ne temlje, već kamen temeljac savremenih heroja onda su to bila antička vremena. Od Odiseja, Ahileja, do Prometeja, Zeusa i ostalih, pa do nordijske mitologije koja je jedan od osnovnih motiva Marvelovog univerzuma s Thorom i Odinom na čelu.
S druge strane, humor u cjelokupnoj trilogiji djeluje jako slabo i nije na nivou kako bi neki mogli očekivati. No, taj nedostatak se kompenzuje blistavim dizajnom i akcijom. Autor trilogije je Cullen Bunn koji dobro poznaje lik Deadpoola jer je radio na mnogim drugim izdanjima. Grafički dizajn i crteže su radili različiti autori, pa tako prvi dio Deadpool Kills Marvel Universe potpisuje Dalibor Talajić, drugi dio Marvel Killustrated (o kojem sam govorio u ovom tekstu) potpisuje Matteo Lolli, te treći Deadpool Kills Deadpool potpisuje Salvador Espin. Iako se stilovi crteža razlikuju, svi su odrađeni besprijekorno kvalitetno.
Unatoč sitnim zamjerkama koje se tiču razvoja narativa i slabog humora, Deadpool satire svjetsku književnost (ali i druga dva dijela iz trilogije) su svakako obavezno štivo za sve fanove stripa i lika koje vrijedi posjedovati i u fizičkom obliku.
Deadpool satire svjetsku književnost možete pronaći u striparnici Agarthi Comics u Sarajevu ili preko stranice stripovi.ba
About Author
