Richard Feynman (1918.-1988.) dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku 1965., zajedno s Julianom Schwingerom i Shin’ichirōm Tomonagom za rad na formulaciji kvantne elektrodinamike te značenju iste za fiziku elementarnih čestica. Osim toga, sudjelovao je na Manhattan projektu stvaranja nuklearne bombe, radio je na samim počecima računarske revolucije, osmislio način bilježenja procesa između elementarnih čestica poznat kao Feynmanovi dijagrami, istraživao je mogućnost smanjenja rizika pri svemirskim putovanjima i još mnogo toga. Poznata je njegova izuzetna uloga u razvoju nastavnog programa za nastavu fizike pri čemu je kompletno promijenjen način predavanja te sami pogled na fiziku. No, ono po čemu je postao poznat velikom broju ljudi, dijelom globalne opće kulture, nije toliko povezano s njegovim naučnim dostignućima, koliko s njegovom vještinom i kreativnošću tumačenja složenih zakona fizike te nekarakterističnom životnom filozofijom i stilom ponašanja za jednog vrhunskog naučnika tog doba.
Riječima „pola genij, pola šaljivdžija“, kojima ga je Feynmanov kolega Freeman Dyson opisao svojim roditeljima nakon upoznavanja, rečeno je mnogo toga o samoj osobnosti Richarda Feynmana, osobnosti koja će ga učiniti besmrtnim još za vrijeme života. Richard Feynman rođen je u gradu New Yorku u obitelji nereligioznih aškenazskih židova. Veliki uticaj na njegov razvoj imali su njegovi roditelji koji su ga obdarili znatiželjnim i slobodnim pogledom na svijet.
Manhattan projekt
Iako je kao dijete nešto kasnije počeo govoriti, za vrijeme školskih dana već se mogla viditi njegova nadarenost u području fizike i matematike čemu u prilog govori prebacivanje u viši razred matematike u srednjoj školi Far Rockaway koju je pohađao te različite nagrade tokom školovanja. Vrijeme upisa na fakultet obilježilo je njegovo porijeklo koje je dijelom razlog što nije primljen na preddiplomski studij na Univerzitet Columbia, a kasnije je iz istog razloga jedno vrijeme bio upitan i njegov upis na diplomski studij na Univerzitet Princeton. Naravno, tu se ne smije zanemariti ni Richardova velika genijalnost u rješavanju ispita iz historije i engleskog jezika. Doktorsku disertaciju na Univerzitetu Princeton odbranio je 1942. godine pod mentorstvom Johna Archibalda Wheelera.
Predavao je na Univerzitetu Cornell te na Univerzitetu u Kaliforniji, Caltechu gdje je snažno uticao na revoluciju u načinu predavanja fizike, a zanimljivo je i da je u Los Alamosu radio na projektu razvoja atomskog oružja „Manhattan“ koje je odigralo presudnu ulogu u završetku 2. svjetskog rata te je bio dio ekspertne skupine koja je proučavala razloge nesreće space shuttlea Challenger što je znatno uticalo na njegovu popularnost. Privatni život obilježen mu je trima brakovima te brojnim avanturama koje su djelomično opisane u njegovim knjigama „Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman!”
Kod opisa Feynmanovih naučnih dostignuća, bitno je shvatiti duh vremena tokom kojeg je studirao. Preddiplomski studij Feynman je završio na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Tokom preddiplomskog studija objavio je dva rada u časopisu Physical Review [5, 6]. Prvi se odnosio na raspršenje kozmičkih zraka pri nailasku na zvijezde galaksija,a drugi na molekularne sile. Na temelju drugog rada nastao je i Hellmann-Feynmanov teorem. Također, u to vrijeme pobijedio je na takmičenju iz matematike studenata SAD-a i Kanade, Putnam Fellow. Diplomski studij završio je na Princetonu gdje je i odbranio doktorsku disertaciju 1942. godine. Kao jedan od pokazatelja kakvo je to vrijeme za fiziku bilo, govori i to da su na prvom Feynmanovom seminaru na Princetonu prisustvovali Albert Einstein, Wolfgang Pauli i John von Neumann, od kojih su dvojica bili dobitnici Nobelove nagrade te doista velikog broja najznačajnijih nagrada iz područja fizike. U doktorskom radu primijenio je princip stacionarne akcije na probleme kvantne mehanike s ciljem kvantizacije Wheeler–Feynmanove teorije apsorpcije u elektrodinamici, postavljajući temelj za Feynmanove dijagrame. Njegova doktorska tema je nazvana “The Principle of Least Action in Quantum Mechanics”. Kao mladi fizičar, zajedno s timom s Princetona, radio je u Los Alamosu na razvoju nuklearne bombe nakon čega se zaposlio na Univerzitetu Cornell te kasnije Univerzitetu u Kalifoniji, tj. Caltechu gdje je sudjelovao u reformi nastavnog programa fizike koja će biti opisana kasnije. Cijelo to vrijeme bio je zainteresiranza različite probleme iz područja fizike. Najznačajnije teme koje su ga zaokupljivale bile su kvantna elektrodinamika, suprafluidnost, slaba nuklearna međudjelovanja te među ostalim i kvantna gravitacija. Poznat je i kao jedan od prvih naučnika koji se bavio pitanjima nanotehnologije te mogućnosti razvoja kvantnih računara.
Einstein za teorijsku fiziku
Za svoj naučni doprinos nagrađen je brojnim nagradama. Prvo veliko priznanje je dobio 1954. godine, nagradu Albert Einstein za teorijsku fiziku, a 1962. godine nagradu Ernest Orlando Lawrence za izuzetan rad i promicanje ugleda fizike SAD-a u svijetu. Nakon toga slijedi, već spomenuta, Nobelova nagrada 1965. godine za rad na području kvantne elektrodinamike koji je izvršio veliki uticaj na fiziku elementarnih čestica. Iste godine je primljen kao strani član Kraljevskog društva za unaprjeđenje prirodnih nauka (Royal Society), a 1972. i 1979. godine nagrađen je Oerstedovom medaljom za podučavanje fizike te Nacionalnom medaljom za nauku koju dodjeljuje predsjednik Sjedinjenih Američkih država za osobit doprinos u nauci i inžinjerstvu.
Tokom prve polovice 20. stoljeća došlo je do velikog razvoja fizike što nije pravilno popraćeno nastavnim programom u američkim srednjoškolskim i akademskim obrazovnim ustanovama. Stoga je 1950. pokrenut sveobuhvatni program koji je za svoj zadatak imao iz korijena modernizirati nastavni program fizike i u obrazovni sustav implementirati najnovija dostignuća iz područja fizike. Tadašnji princip predavanja fizike temeljio se na suhoparnom rješavanju numeričkih zadataka iz klasične fizike čime se nije mogao prenijeti suvremeni pogled na fiziku nastao najnovijim otkrićima. Kako je već otprije bio poznat po motivirajućim i nadahnutim predavanjima, Richard Feynman je pozvan od strane kalifornijskog univerziteta, Caltech da preuzme nastavu opće fizike. Feynman je potpuno promijenio pristup nastavi što izazvalo oduševljenje među studentima. Između 1961. i 1963. godine, na temelju bilješki, fotografija i magnetofonskih zapisa, nastali su poznati zapisi s Feynmanovih predavanja koji su kasnije objavljeni kao „The Feynman Lectures on Physics“
U predavanja na početku studija odmah su uvrštena poglavlja poput: Atomi u gibanju, Veza fizike i ostalih nauka, Očuvanje energije, Vjerovatnost, Specijalna teorija relativnosti, Prostor-vrijeme, teme koje se ranije u općoj fizici nisu uopće spominjale. Također, Feynman je naglašavao da živimo u relativističkom i kvantno mehaničkom svijetu. Studentima je nastojao objasniti da bez obzira od koga i na koji način je došla pojedina ideja, kriterij njene valjanosti je eksperiment. Svojom logikom i primjerima iz svakodnevnice, Feynmanova predavanja oduševila su generacije studenata, ali i usmjerila veliki broj srednjoškolskih i univerzitetskih profesora čime je napravljen veliki uticaj na samu obrazovnu strukturu te način razmišljanja velikog broj ljudi povezanih sa visokoškolskim obrazovanjem. Druga velika knjiga nastala na temelju Feynmanovih predavanja je „The Character of Physical Law“. Predavanja su održana 1964. na Cornell Univerzitetu te su snimana od strane BBC-a, a nakon toga objavljena u obliku popularno-naučne knjige. Održano je ukupno sedam predavanja od kojih je svako pretvoreno u jedno poglavlje knjige: Zakon gravitacije –primjer zakona u fizici, Povezanost matematike i fizike, Veliki zakoni očuvanja, Simetrija u zakonima fizike, Razlika prošlosti i budućnosti, Vjerovatnost i neodređenost –kvantno mehanički pogled na prirodu i U potrazi za novim zakonima. Humorističan način izlaganja te primjena složenih zakona fizike u svakodnevnim situacijama rezultirali su mnogim izdanjima knjige na velikom broju svjetskih jezika.
Volio je izazove
Uz naučni rad i doprinos, naročito je zanimljivo promotriti dio Richarda Feynmana koji se odnosi na njegov privatni život. Kako možemo saznati iz knjige „Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman!“, on je od ranih dana pokazivao veliko zanimanje za inžinjerstvo i nauku. Sa oko jedanaest-dvanaest godina u svojoj kući je napravio mali laboratorij u kojem se bavio rasvjetom, radioaparatima, strujnim krugovima, električnim motorima, protuprovalnim sistemima i sl. Osobito su ga zanimali radioaparati koje je poznavao do te mjere da je u naselju postao poznat kao majstor za popravljanje radioaparata. Kako je odrastao za vrijeme Velike depresije, radio je veliki broj različitih poslova kako bi zaradio džeparac. Pri tome je uvijek nastojao napraviti bolje sisteme ili optimizirati proces kako bi se posao obavio što brže i lakše, no u tome nije baš često nailazio na odobravanje odraslih koji su sumnjali u kreativni rad jednog djeteta što je često bilo potaknuto i izumima koji baš nisu funkcionirali najbolje (npr. rezač mahuna, odnosno u njegovom slučaju, prsta). Najviše su ga zanimali izazovi, problemi koje je trebalo riješiti, način funkcioniranja svega što ga okružuje. Nije bilo bitno radili se o matematičkim zadacima, zagonetkama, sefovima ili pak znakovnom pismu, a kasnije i o složenim naučnim problemima. Ta osobina je možda i njegova najbitnija karakteristika koja ga je pratila kroz cijeli život. Bio je veoma slobodnog duha. Uvijek je radio šta želi, govorio šta misli te se često znao našaliti s ljudima u svojoj blizini što se svima baš i nije sviđalo. Tokom Hladnog rata, za vrijeme paničnog straha od Sovjeta, s obzirom na njegov osjetljiv posao razvoja nuklearnog oružja te nekonvencionalnog ponašanja sumnjalo se da je sovjetski špijun. 1949. godine otputovao je u Brazil gdje se zainteresirao za sambu i glazbeni instrument frigideiru. Tokom tog putovanja zapazio je velike mane brazilskog obrazovnog sistema što je snažno utjecalo na njegov kasniji rad na obrazovnoj reformi. Postoje informacije da je eksperimentirao s marihuanom i ketaminima što je u ono vrijeme bilo, blago rečeno, neprihvatljivo za širu naučnuu zajednicu.
Richard Feynman je nesumnjivo jedan od najvećih svjetskih naučnika, pogotovo u području fizike. Njegov doprinos naučnoj zajednici je neizmjeran i uticao je na razvoj mnogih generacija. Revolucija koju je pokrenuo i proveo u obrazovnom sistemu fizike SAD-a prije više od 50 godina, još uvijek je nedosanjani san velikog broja zemalja koji muku muče sa slabim obrazovnim sustavom.
Unatoč očitoj genijalnosti, postignućima i nagradama, Feynman je ostao samo čovjek od krvi i mesa. I nije to skrivao. Postoji nešto ljudima privlačno u osobama poput njega. O Richardu Feynmanu napisano je gomilu knjiga i članaka, snimljeni su filmovi i tonski zapisi i vjerujem da će on kao subjekt ostati zanimljiv i u budućnosti, ali ništa neće moći prikazati ono što je Richard Feynman stvarno bio –genij, naučnik, učitelj i šaljivdžija.
Tekst preuzet sa interneta
About Author
