Ako ste obožavatelj najpoznatijeg i najuticajnijeg romana visoke fantastike svih vremena, Gospodara prstenova pisca J. R. R. Tolkiena, vjerojatno ste se u jednom trenu počeli pitati što se događalo u Međuzemlju tokom Četvrtoga doba, nakon konačnog Sauronovog pada, uništenja Prstena i početka prevlasti vladavine ljudske rase. Možda će vas stoga iznenaditi malo poznati podatak da je Tolkien osobno ostavio neke naznake budućnosti Međuzemlja u kratkom nedovršenom rukopisu koji je bio zamislio kao nastavak romana Gospodar prstenova!
Nedovršeni nastavak
Tolkienov rukopis nosio je radni naslov A New Shadow (Nova sjenka), a prije negoli ga je njegov tvorac napustio, napisao je tek trinaest stranica nove priče. Ipak, tih trinaest stranica, zajedno s Tolkienovim vlastitim komentarima na račun nedovršenog rukopisa, iscrtavaju poprilično jasan mračan smjer u kojem je autor planirao odvesti Međuzemlje.
Za rukopis nastavka Nova sjenka znamo prvenstveno iz dva izvora. Kao prvo, Tolkienov sin Christopher je objavio većinu Tolkienovih radnih bilježaka i nedovršenih koncepata. Tako je u jednoj od “kupusara” Christophera Tolkiena, koja nosi naslov The Peoples of Middle Earth, objavljeno i spomenutih trinaest postojećih stranica nedovršenog rukopisa.
Nadalje, Tolkien se osvrnuo na ovaj nedovršeni projekt u jednom od svojih sačuvanih pisama (pismo br. 256 iz knjige The Letters of J. R. R. Tolkien). U tome je pismu objasnio u kojem je smjeru radnja trebala generalno napredovati, te zašto je napustio projekt već u samom početku.
Naime, nastavak Gospodara prstenova nije, poput recimo Silmarilliona, ostao nedovršen zbog Tolkienove smrti. Tolkien je svjesno napustio ovaj projekt, u spomenutom pismu objašnjavajući kako je ubrzo shvatio da je nova priča iz Međuzemlja veoma mračna i depresivna. Štoviše, ustvrdio je kako bi ovakav sumoran nastavak vrlo vjerojatno “zagadio” neke od humanističkih i optimističnih poruka s kraja njegova najpoznatijeg djela, pa je Novu sjenku stoga opisao kao projekt koji “nije vrijedan pisanja”.
No, o čemu se zapravo trebalo raditi u Novoj sjenci?
Sumorna priča o krahu ljudske plemenitosti
Radnja ovog nastavka prema prvobitnoj se zamisli trebala događati 100 do 120 godina nakon događaja iz Gospodara prstenova, no Tolkien je ubrzo radnju premjestio u još malo dalju budućnost – u stotu godinu vladavine kralja Eldariona, sina tad već pokojnog Elessara/Aragorna. U svakom slučaju, nastavak se trebao odigravati pri početku Četvrtoga doba Međuzemlja, u vrijeme kad na svijetu više nije bilo velikih zala poput Saurona, te kad je uspomena na “mitska” vremena magije, vilenjaka i sličnih čudesa već pomalo počela blijediti potisnuta prozaičnom svakodnevicom svijeta kojim su tada već gotovo u potpunosti dominirali ljudi.
U čemu je bio glavni problem, kao i glavna premisa ove priče? I jedno i drugo Tolkien je sažeo u rečenici iz pisma: “Budući da se ovdje bavimo Ljudima, bilo bi neizbježno i da se pozabavimo ljudskom karakteristikom koja je najvrjednija žaljenja: čovjekovom brzom zasićenošću dobrim.”
Tolkien je nadalje objasnio kako je, razmišljajući o Međuzemlju Četvrtoga doba, koje je počelo kao “doba mira, pravde i napretka”, ljudska rasa postala “nezadovoljna i nemirna”. Gondorski su kraljevi, kao i ljudska loza, s prolaskom Četvrtoga doba postajali sve dekadentniji i ogorčeniji (“Poput Denethora, ili i gori”), a u ljudskom društvu se počinju javljati i “revolucionarne zavjere” i “začeci sotonističkih kultova”, a “gondorski dječaci igraju se pretvarajući se da su orci, te rade štetu po gradu.”
Trinaestak postojećih stranica rukopisa Nove sjenke tako nam otkrivaju Tolkienovo sumorno uvjerenje u prirođenu manjkavost ljudskoga duha koji nije u stanju uživati u vremenima mira.
Sačuvani fragment radnje iz Nove sjenke
Postojeći fragment rukopisa bavi se dvojicom likova iz Četvtoga doba, ljudima Borlasom i Saelonom koji žive uz rijeku Anduin, u blizini Minas Tiritha. Borlas je sin jednog od ljudi iz Faramirove straže, te je dovoljno star da se kroz maglu sjeća ratova s kraja Gospodara prstenova, a Saelon je mladić kojem su ti davni događaji, kao i većini njegovih suvremenika, tek nešto malo više od legende.
Borlas i Saelon upuštaju se u filozofski razgovor o naravi ljudske prirode, te Borlas izražava uvjerenje kako je zlo prirođeno ljudskom karakteru. Nadalje, njihov razgovor s teme rastuće obijesti gradske djece skreće u mračnije vode, te se spominje Herumor, pripadnik nekog novog zlog kulta “Crne grana”, kao i misteriozni nestanak brodova uz obalu. Borlas želi saznati više o ovim temama, a Saelon ga obećaje uputiti u ono što zna ako se nakon ponoći tajno sastanu.
Odlučio je ne okaljati ljude Međuzemlja
Ovo je otprilike sav važan sadržaj iz malobrojnih postojećih stranica Nove sjene. Ipak, one vrlo rječito govore o nekoliko stvari.
Kao prvo, očito je da bi Tolkienov nastavak, da ga je autor dovršio, bio mnogo manje “fantastičan” jer prvenstveno bi se bavio ljudima i njihovim društvom te moralom. Nadalje, vjerovatno nije pretjerano zaključiti kako bi u ovoj priči ljudi sami sebi bili najveći neprijatelji, te bi počeli uzrokovati nove ratove i uništenja bez pomoći neke velike izvanjske sile zla.
Iz ovih razloga dio obožavatelja koji zna za Novu sjenku zapravo izražava zadovoljstvo time što ova priča nikad nije dovršena. Oni navode kako je poruka iz Gospodara prstenova prikazivala ljude kao složna i plemenita bića koja su se, usprkos nadi u pobjedu, odlučno, ujedinjeno i herojski suprotstavili velikome zlu na kraju Trećega doba. No, nova priča vrlo bi očito poništila ovu romantičnu poruku o ljudskom herojstvu unatoč navali nadmoćnih sila zla. Naprotiv, Nova sjenka prikazala bi ljude kao novi izvor zla u svijetu, time na neki način poput mosta počevši spajati mitološka vremena Gospodara prstenova s modernim dobom ljudi.
Sve ovo očito je prolazilo i kroz Tolkienovu glavu, koji je, sudjelujući u 1. svjetskom ratu, bio i više nego upoznat s pomračenjem ljudskoga duha u modernijim vremenima. Stoga je Tolkien, kao pravi idealist i romantičar, odlučio ne okaljati ljude Međuzemlja brisanjem granica između njih i ljudi kakvi žive danas.
I tako se ovaj nastavak nikad nije dogodio. Daljnja sudbina Međuzemlja, kao i novi izazovi s kojim se ljudska rasa Tolkienovog svijeta mora suočiti u idućim dobima, milostivo su prepušteni mašti čitatelja. Na ovaj način svatko od nas može za sebe odlučiti je li ljudska rasa dorasla ili nije dorasla oduprijeti se zovu nikad u potpunosti pobijeđenog zla. Usprkos onome što nam govori naša sumorna stvarnost, izostankom nastavka je Tolkienov svemir očuvao mogućnost vjere u neki bolji i plemenitiji svijet, umjesto da čitatelji vide Međuzemlje strovaljeno u blato surove realnosti.
Izvor: ocaravanje.com
About Author
