Izvor: livescience.com
Tardigrade su malene vodene životinje neobičnog izgleda zbog kojeg su i dobile ime – vodeni medvjedići. Naučni naziv na našem jeziku im je dugoživici, te im puno bolje pristaje jer su praktično neuništive, a mogu preživjeti čak i putovanje u svemir.
Tardigrade već godinama zbunjuju naučnike: preživljavaju snažne alkoholne kupke, mehanički pritisak, opasne plinove, a mogu izdržati i temperature od -272,8 do 150 stepeni Celzijeve ljestvice. Iako imaju tijelo koje nalikuje kakvom čudnovatom balončiću s malenim nožicama na čijim krajevima se nalaze čambrice, Tardigrade su benigna bića koja uglavnom žive u vodi ili vlažnim područjima poput oluka, mahovine i vlažne trave.
Postoji više od 800 vrsta Tardigrada, a smatraju se neuništivima jer mogu po potrebi pasti u stanje ekstremne hibernacije ili kriptobioze – vrste citobioze, naročito kada im stanište ostane bez vode, štaviše mogu izgubiti preko 99% posto vode. Nakon pada u hibernaciju metabolizam im je usporen na 0,01%. Čak i ako se zamrznu, mogu, takoreći živjeti vječno.
Tardigrade su najčešće biljojedi, no po potrebi se mogu hraniti i životinjicama poput oblića – Nematoda te kolnjaka – Rotifera (vrste crva). Lice tardigrade se mijenja prema godišnjim dobima, zapravo njihova facijalna metamorfoza prati cirkadijske cikluse vodenih staništa u kojima obitavaju, tako da je njihov zimski izgled specijaliziran za hranjenje biljkama. Proljeće i jesen su rezervirane za raznovrsnu hranu, dok se po ljeti specijaliziraju za lov na životinjice za koje se zakače, nakon toga ih isisaju s neobičnom facijalnom sisaljkom koja na sebi ima sifone.
Tardigrade obično narastu milimetar do milimetar i pol, ali pod ekstremnim stresom kada izgube gotovo svu vodu budu puno manji, te mogu zbog izgladnjivanja razviti i ciste, naročito ako su upali samo u stanje lakše hibernacije. Zbog mogućnosti izmjene hibernacije i aktivnog življenja po volji ili potrebi, mogu poživjeti čak do 200 godina.
Ove neobične životinje se uglavnom razmnožavaju spolno, no kod nekih vrsta se razmnožavaju partenogenetski, tj. bez sudjelovanja mužjaka. Naime ženke, kada požele, mogu razviti oplođena jaja koja nose samo njihov genetski materijal.
Europska svemirska organizacija – ESA 2007. godine je u svemir poslala 3000 jedinki tardigradea kako bi ustanovila jesu li zaista neuništive. Nakon deset dana boravka u ekstremnim uvjetima neke jedinke su ostale žive i zdrave, a time su postale jedine zemaljske životinje koje mogu opstati u svemiru bez ikakve zaštite. Dr. Ingemar Jonsson sa Univerziteta Kristanstad u Švedskoj, voditelj ovog neobičnog istraživanja izjavio je sljedeće: “Najvažnije otkriće naše studije je da čak i ekstremni uvjeti u svemiru, koji uključuju gotovo potpunu dehidraciju i kosmičko zračenje, nisu problem za dugoživce, no način na koji preživljavaju u svemiru još uvijek ostaje tajna.”
Ove malene životinje su puštene u svemir na visini od 270 kilometara iznad površine planete. Na toj visini solarno zračenje je jače za 1000 puta. Postalo je jasno kako dugoživci mogu izdržati vakuum i hladnoću, no nisu se mogli oduprijeti ultraljubičastom zračenju. Iako je UV zračenje ubilo gotovo sve sudionike eksperimenta, neki su preživjeli čak i to. Tardigrade koji su preživili eksperiment su se regenerirali iako su imali oštećenja DNK, nekoliko dana nakon povratka iz svemira, sva oštećenja DNK su nestala.
Dr. Jonsson smatra kako bi dugoživci mogli u sebi imati odgovore kako pobijediti rak koji uglavnom nastaje zbog oštećenja DNK. Bob Goldstein sa Univerziteta North Caroline je portalu Wired izjavio sljedeće: “Tardigrade su najvjerojatnije najotpornije životinje na planeti. Ljudi su smatrali kako su žohari u stanju preživjeti sve, no čak i u uvjetima kada bi se žohari smrzli, skuhali ili jednostavno dehidrirali, mali vodeni medvjedići bi pričekali bolje vrijeme, nakon čega bi se „napili vode“ nastavljajući sa životom kao da se ništa nije dogodilo.”
Zapravo tardigrade mogu proživjeti više od deset godina gotovo potpuno isušeni, no nakon dodira s vodom će izaći iz kriptobioze bez ikakvih problema. Pored otpornosti na ekstremnu hladnoću tardigrade mogu izdržati pritisak veći za šest puta od onoga koji se nalazi na dnu Marijanske brazde.
Iako bi tardigrade mogli pomoći naučnicima u otkrivanju lijekova protiv bolesti koje uništavaju naš genetski materijal, ove životinjice su se iznimno teško razmnožavale u laboratorijima, no u Engleskoj je jednoj osobi uspjelo poći za rukom stvoriti uslove za rast tardigrada oponašajući njihovo prirodno stanište na regularnom britanskom krovu. Eksperiment iz Engleske je bio toliko uspješan da su uskoro brojne škole na britanskom otočju imale svoje akvarije s vodenim životinjicama.
Interesantno je da Tardigrade imaju sposobnost očuvanja živih antibiotika na sobnoj temperaturi, no smatramo da su to tek neke od supermoći koje u sebi skrivaju ovi neobični superheroji.
About Author
