Izvor: hazlitt.net
Oštećenim ulicama Pariza besciljno tumara čovjek pognute glave, naoružan je i preko odjeće nosi neobičnu pidžamu. Ime mu je Thibaut, član je Main a plumea i upravo je ostao bez svojih ratnih drugova od strane onih koje bi trebao braniti što dovodi do sumnje u razloge njegove borbe i donošenja odluke. Pronaći će put kroz nacistički obruč oko Pariza i pobjeći što dalje. Međutim, te 1950. ulicama grada svjetlosti ne hodaju samo Thibaut i članovi pokreta otpora i nacisti.
Tu su i stvari mnogo gore, stvari koje ne pripadaju ovom svijetu. Stvari koje su samo nekoliko godina ranije bile samo plod mašte nadrealista, slikara, pjesnika, književnika. Stvari koje dolaze iz dubina pakla. Tako China Mieville počinje ovu novelu, bacajući nas odmah u akciju.
Dvije paralelne priče
Priča „Posljednjih dana Novog Pariza“ donosi dvije paralelne priče, jednu o Thibautu, njegovom lutanju i borbi s nacistima tih dana 1950, upoznavanju sa Sam, misterioznom fotografkinjom i novinarkom koja piše esej po imenu „Posljednji dani Novog Pariza“ u kojem želi objaviti fotografije manifa, kako se nazivaju te žive manifestacije nadrealne umjetnosti, sada bezumno oruđe koje ne bira protivnika, ali i o onome što njih dvoje otkrivaju. Fall Rot. Nacistički projekt o kojem ne znaju ništa više od imena pa sumnjaju u njegovu svrhu. Da li nacisti zaista mogu stvoriti svoje manife?
Druga priča, puno kraća, zapravo je uvod i objašnjenje onoga s čim se susrećemo na prvim stranicama novele. Jack Parsons, stvarni lik, učenik Aleistera Crowleyja, dolazi u Marsej. Njegov cilj je skupiti magijsku moć nadrealista, otići u Prag i oživjeti golema kako bi se borio protiv nacista, međutim, stvari ne idu kako je zamislio i dolazi do tzv. N-eksplozije (u originalu S-blast) ili nadrealne eksplozije, koja u stvarnost donosi manifestacije ili skraćeno, manife, kao i demone pakla na ulice Pariza.
Figure s jednom svrhom
Mogao bih mu zamjeriti dužinu tj. nedostatak iste, što ne dopušta Mievilleu da razvije likove u cjelosti mada sumnjam da je to imao u vidu, jer su ovdje samo figure koje imaju jednu svrhu, ispričati Mievilleovu ideologiju i kao takvi jednostavno nam ne prirastaju srcu, ali je jasno da likovi nisu bitni u ovoj priči. Bitna je ideja. Zbog takve vrste naracije, scene su kratke, nabacane, bez pretjeranih detalja, mada nam Mieville daje dovoljno da sami stvorimo viziju o nekim stvarima, izuzetno su žive i upečatljive pa se redaju kao na filmskoj traci jedna za drugom, zbog čega mislim da bi ovo mogao biti veoma dobar strip ili film.
Treća je dodatak koji je China stavio na kraj, kao objašnjenje zašto je sve tako kako jeste. To je mač s dvije oštrice, jer može poslužiti kao jedan okvir kojim se priča stavlja unutar priče pa tako služi svrsi i s te strane je pohvalno, dok s druge liči na autorovo pravdanje i pranje ruku od svih grešaka i zamjerki koje bi mu neko mogao uputiti.
Umjetnička revolucija
China Mieville pisac je nevjerovatne mašte, to je poznato svima koji su ga čitali, a unutar njegovih izuzetno vješto ispripovijedanih priča, napisanih stilom i jezikom o kojem mnoga veća imena tzv. visoke književnosti mogu samo da sanjaju, kriju se brojne metafore i paralele s modernim društvom. „Posljednji dani Novog Pariza“ nisu izuzetak. Novela, koja s autorovim pogovorom jedva da ima nešto više od 200 stranica, na prvu je fantazmagorična priča puna okultnog i nadrealnog o Drugom svjetskom ratu i borbi protiv nacista, međutim, to je samo maska jer ovo je alegorija o borbi umjetnosti protiv jednoumlja i pogrešnih ideologija. Umjetnička revolucija, reklo bi se jer šta je nadrealizam kao pokret negoli revolucionaristički pokret, kako je sam Andre Breton rekao.
About Author
