A poslije
Iščezavaju
lavirinti
što ih vrijeme stvara.
(Samo pustoš
ostaje.)
Iščezava
srce,
izvor želja.
(Samo pustoš
ostaje.)
Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.
Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.
Grad bez sna
Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Stvorovi mjeseca njuše i kruže oko koliba.
Doći će iguane žive da grizu ljude što ne sanjaju
i onaj što bježi srca razbijena
srest će na uglovima nevjerovatnog krokodila
kako tih stoji pod nježnim protestom zvijezda.
Ne spava niko na svijetu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
što tri godine tuguje zbog suhog pejsaža u koljenu;
i dijete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga ućutkaju.
Nije život san.
Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo niz stepenice da bi jeli vlažnu zemlju
ili se penjemo rubom snijega s korom mrtvih dalija.
Ali zaborava nema,
ali sna nema,
samo meso postoji.
Poljupci vežu usta u šipražje novih vena
i onaj što trpi, trpit će bez prestanka
i ko se smrti boji nosiće je na plećima.
Jednoga dana živjet će konji po krčmama
a pobješnjeli će mravi napasti žuta nebesa
skrivena u očima krava.
Drugoga dana vidjet ćemo uskrsnuće osušenih leptira
i šetajući zemljom sivih sunđera i ćutljivih čamaca
vidjet ćemo kako blista naš prsten
i kako teku ruže našeg jezika.
Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji još čuvaju ožiljke kandži i pljuska,
onog dječaka što plače jer ne zna za invenciju mosta
i onog mrtvaca što ima još samo glavu i cipele,
do zida treba odnijeti gdje iguane i zmije čekaju,
gdje čeka medvjeđa čeljust,
gdje čeka mumificirana ruka djeteta
i djevojačka koža što se opire silovitom ježurom plavila.
Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oči,
bičujte ga, sinovi moji, bičujte!
Neka bude prizor otvorenih očiju
i gorkih rana upaljenih.
Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Već sam rekao to.
Ne spava nitko.
Ali ako neko ima noću odviše mahovine na sljepoočnicama
otvorite kapke da vidi pod mjesecom
lažne karte, otrov i mrtvačku glavu iz pozorišta.
NOKTURNO
Bojim se mrtvog lišća.
Bojim se gaja
punog rose.
Odoh da spavam.
Ako me ne probudiš,
ostaviću kraj tebe
moje hladno srce.
Šta to zvoni
Tamo daleko?
Vetar u prozorskim oknima,
moja ljubavi!
Stavio sam ti đerdane
od zorinih dragulja.
Zašto me ostavljaš
na ovom putu?
Ako odeš daleko,
moja će ptica plakati
i zelena loza
neće dati vino.
Šta to zvoni
tamo daleko?
Vetar u prozorskim oknima,
moja ljubavi!
Nikada nećeš znati,
sfingo od snega,
koliko bih te voleo
u svitanjima
kad pljušti kiša
i kad sa suve grane
pada gnezdo.
