U svom predgovoru za Put Cormaca McCarthyja, irski pisac John Banville je napisao „da su svi umjetnici jedinstveni, neki nešto više od ostalih“ i da „niko ne piše kao Cormac McCarthy niti on piše kao neko drugi“, što u svijetu književnosti znači puno, posebno kada to jedna veličina napiše drugoj. Valja naglasiti i da je Banville s razlogom upotrijebio riječ umjetnik, a ne pisac. Pisce mnogi vole, umjetnike rijetki shvaćaju i cijene.
Isto bi se moglo reći za Michaela Ondaatjea jer svakim svojim romanom on iznova potvrđuje da je mnogo više od pisca, te da je doista umjetnik u punom smislu te riječi. Čovjek kojeg ne zanima toliko ishod putovanja koliko samo putovanje, sve one veze između likova, njihove emocije, traume i oni nedostaci koji ih čine nesavršenim individuama koje se pokušavaju sastaviti. Pronaći taj komad koji im nedostaje, a nadomak im je ruke.
Roman u romanu
Sam naslov njegovog romana, kao i s drugim romanima, krije ključ zagonetke. Divisadero je ulica u San Franciscu u kojoj živi Anna, ulica koja dijeli dva naselja. Divisadero je španska riječ čiji korijen ima dvojako značenje, dijeliti i gledati u daljine. Anna u jednom trenutku, kilometrima udaljena od kuće i svoje porodice, shvaća da gleda u daljine u potrazi za ljudima koje je izgubila pa ih vidi posvuda.
Vrlo je malo autora koji tako vješto koriste stil, poznaju sve tajne zanata i igraju se s riječima, simbolima, prizorima i prazninama između njih, kao što to radi Ondaatje. Čak i kada se čita posljednja trećina romana, u kojoj se priča svodi na život zagonetnog pisca Luciena Seguru, čijim je životom Anna toliko fascinirana da je odlučila napisati knjigu o njemu, dok se pitamo zašto je tu Lucien i šta se desilo s porodicom koja to nije s početka romana? Gdje su nestali Coop, Anna i Claire? Gdje je njihov otac, taj čovjek koji je primio dvoje siročadi kao svoju djecu nakon smrti njegov supruge na porodu? Otac koji ih je skupio, ali i razdvojio svojim ponašanjem i jednim nasilnim ispadom iz straha i očinske ljubavi? Tada Ondaatje pokazuje raskoš svog talena i dok privodi priču kraju shvaćamo intertekstualnost ta dva, naizgled, različita dijela romana. Pronalazimo veze između likova, povlačimo paralele.
Melanholično putovanje
Divisadero je roman o podjelama, to je očigledno. O gubicima. O porodici. O ljubavi. O bijegu. Njegovi likovi su poznati Ondaatjeu jer upravo takve najviše voli. Četvero stranaca u italijanskoj vili. Dva brata, žena i mrtvac između njih u Šri Lanci. Coop, Anna, Clair, Lucien, Rafael i drugi. Čak je i Caravaggio tu, doduše bez imena, ali ga je lako prepoznati.
Počev od njihove priče u sjevernoj Kaliforniji gdje na ranču čovjek odgaja troje djece kao svoje, a samo je jedna kćerka njegova, do ruralne Francuske i rovova Prvog svjetskog rata, Ondaatje nas vodi na jedno melanholično putovanje uz pratnju Djanga Reinhardta i Stephanea Grappellija, sve do emotivnog kraja, možda i najboljeg u svim Ondaatjeovim romanima koje sam pročitao.
Čitajući Divisadero ima se dojam da je Ondaatje uzeo nekoliko porodičnih albuma, izvadio sve slike i pobacao ih na pod, a onda sjeo i odlučio popuniti samo jedan, nasumično izabranim fotografijama jer je cijeli roman sastavljen od tih, njemu svojstvenih, prizora, te na taj način tjera čitatelja da se uključi jer odbija da mu servira sve, što je i sam rekao u intervjuu. Roman koji traži pažnju, kao i svaki drugi njegov, ali također i roman koji nagrađuje, te zaslužuje više čitanja kako bi se u cjelosti shvatio.