Izvor: pinterest.com
Među različitim čovjekovim instrumentima, knjiga, bez sumnje, zadivljuje. Ostali su produžetak njegovog tijela. Mikroskop i teleskop, produžetak su njegovog vida; telefon je produžetak glasa; zatim imamo plug i mač, produžetke njegove ruke. Ali knjiga je nešto drugo. Knjiga je produžetak memorije i imaginacije.
Kada se u Šoovom Cezaru i Kleopatri govori o Aleksandrijskoj biblioteci, kaže se da je ona pamćenje čovječanstva. To je knjiga i, istovremeno, nešto više, imaginacija. Zašto? Šta je naša prošlost do jedan niz snova. Kakva je razlika između pamćenja snova i pamćenja prošlosti. To je funkcija koju obavlja knjiga.
Mislio sam, svojevremeno, da napišem jednu istoriju knjige.
Ne sa fizičke tačke gledišta. Knjige me fizički ne interesuju (naročito ne knjige bibliofila, koji su obično neumjereni), već različite valorizacije koje je knjiga pretrpila. Špengler me je preduhitrio u svojoj Propasti Zapada, gdje postoje izvrsne stranice o knjizi. Uz izvjesna lična zapažanja, namjeravam se pridržavati onoga što kaže Špengler.
U antici nisu imali naš osjećaj kulta knjige – činjenica je koja me iznenađuje; gledali su u knjizi naslijeđe usmene riječi. Ona vječno citirana fraza: Scripta maner verba volat, ne znači da je usmena riječ efemerna, već da je pisana riječ nešto trajno i mrtvo. U usmenoj riječi, opet, ima nečeg od krilatosti i lakoće; krilato i sveto, kako je rekao Platon. Svi veliki učitelji čovječanstva bili su, zanimljivo je, majstori usmene riječi.
Uzmimo prvi primjer – Pitagora. Znamo da Pitagora nije pisao.
Nije pisao, jer nije želio da se veže za pisanu riječ. Osjećao je, bez sumnje, nešto od onog slovo ubija a duh oživljava, kako je kasnije rečeno u Bibliji. Mora da osjećajući to nije želio da se sputa pisanom rječju; stoga Aristotel nikada ne govori o Pitagori već o pitagorejcima. Kaže nam, na primjer, da su pitagorejci propovijedali vjerovanje, dogmu, o vječnom vraćanju istog, koju će mnogo kasnije otkriti Niče.
To jest, ideju o cikličnom vremenu koja je bila opovrgnuta od strane sv. Avgustina u spisu O božjoj državi. Sv. Avgustin kaže, jednom prekrasnom metaforom, da nas Isusov krst spasava kružnog lavirinta stoičara. Ideja cikličnog vremena intrigirala je i Hjuma, Blankija… i tolike druge.
Pitagora svjesno nije pisao, želeći da njegova misao nadživi njegovu tjelesnu smrt u pamćenju njegovih učenika. Tu je došlo do izražaja (ja ne znam grčki, pokušaću da to kažem na latinskom): magister dixit (učitelj je rekao). To ne znači da su oni bili sputani time što je učitelj rekao; naprotiv, to afirmiše slobodu da se nastavi mišljenje početne misli učitelja.
Ne znamo da li je Pitagora pokrenuo doktrinu o cikličnom vremenu, ali znamo da su je njegovi učenici propovijedali. Pitagora umire tjelesno i oni, po jednoj kobi transmigracije – što bi se dopalo Pitagori – nastavljaju da misle i promišljaju njegovu misao, sklanjajući se, kada im se zamjeri kazivanje nečeg novog, u okrilje pravila: učitelj je rekao (magister dixit).
Ali, imamo i drugih primjera. Imamo uzvišeni primjer Platona, kada kaže da su knjige kao likovi (mora da je mislio na skulpture ili slike) za koje neki veruju da su živi, ali ako ih nešto upitaju, ne odgovaraju. Onda, da bi umanjio tu nijemost knjige, izmišlja platonski dijalog. To jest, Platon se multiplicira u mnoge ličnosti: Sokrata, Gorgiju, i druge. Isto tako možemo pretpostaviti da je Platon želio da se utješi zbog Sokratove smrti, misleći da Sokrat nastavlja da živi.
Pred nenačetim problemom, on je sebi govorio: Šta bi Sokrat o tome rekao? Takva je, a neki način, bila besmrtnost Sokrata, takođe majstora govorništva, koji nije ostavio ništa napisano.
O Hristu znamo da je napisao jedan jedini put nekoliko riječi, ali se vjetar potrudio da ih izbriše sa pijeska. Nije napisao ništa drugo za šta bi se znalo. Buda je takođe bio majstor govorništva; njegove propovijedi su ostale. Zatim imamo jednu rečenicu sv. Anselma: Dati knjigu u ruke neznalici isto je tako opasno kao i dati mač u ruke djetetu. Tako se mislilo o knjigama. Na cijelom Istoku još uvek postoji koncepcija po kojoj knjiga ne sme da otkriva stvari; knjiga treba, prosto, da nam pomogne da ih otkrijemo. Uprkos mom neznanju hebrejskog, studirao sam nešto iz Kabale i čitao engleske i njemačke verzije Zohara (Knjiga sjaja) i El Sefer Yezira (Knjiga odnosa). Znam da ove knjige nisu napisane da bi se razumjele, stvorene su da bi se interpretirale, one su podstrek da čitalac nastavi misao. Antička klasika nije imala naše poštovanje za knjigu, mada znamo da je Aleksandar Makedonski držao ispod svog jastuka Ilijadu i mač, ta dva oružja. Gajio je veliko poštovanje prema Homeru ali ga nije smatrao svetim pjesnikom u smislu koji mi danas pridajemo toj riječi. Nije smatrano da su Ilijada i Odiseja sveti tekstovi; bile su cijenjene knjige, ali su isto tako mogle biti i napadnute.
Platon je mogao da protjera pjesnike iz svoje Republike a da ne bude osumnjičen za jeres. Ovim antičkim svedočenjima protiv knjige možemo priključiti još jedno, vrlo zanimljivo, Senekino. Među njegovim zadivljujućim pismima Luciliju, ima jedno, posvećeno izvjesnoj vrlo umišljenoj osobi, za koju se kaže da poseduje biblioteku od sto svezaka. A ko – pita se Seneka – može imati vremena da pročita sto svezaka. Sada se, naprotiv, cijene bogate biblioteke.
U antici ima nečeg što nam je teško da shvatimo, što se kosi sa našim poštovanjem knjige. Stalno se na knjigu gleda kao na produžetak usmene riječi, no zatim sa Istoka dolazi jedna nova koncepcija sasvim nepoznata antičkoj klasici: sveta knjiga. Uzmimo dva primera, počevši od drugog: muslimani. Oni misle da Kuran prethodi stvaranju sveta, prethodi arapskom jeziku; da je jedan od atributa Boga a ne Božje djelo; da je kao njegovo milosrđe ili pravednost. U Kuranu se pominje, u dosta misterioznoj formi, i majka knjige. Majka knjige bi bio jedan primjerak Kurana ispisan na nebu. Postao bi platonski arhetip Kurana, i ta ista knjiga – to kaže Kuran – ta knjiga je ispisana na nebu, ona je atribut Boga i ona prethodi stvaranju svijeta. Tako proklamuju uleme ili muslimanski učenjaci.
Zatim imamo druge, nama bliže primjere: Bibliju ili konkretnije Toru ili Pentateuh. Smatra se da su ove knjige diktirane od strane Svetog Duha. Ovo je vrlo zanimljivo: pripisivanje knjige različitih autora i starosti jednoj jedinoj duši; ali u samoj Bibliji se kaže da Duh nadahnjuje gdje god želi. Hebreji su došli na ideju da sjedine razna literarna djela različitih epoha i da stvore jednu jedinu knjigu pod nazivom Tora (Biblija na grčkom). Sve ove knjige, pripisuju se jednom jedinom autoru: Duhu.
Jednom su Bernarda Šoa upitali da li veruje da je Sveti Duh napisao Bibliju. Odgovorio je: Svaku knjigu koju vrijedi nanovo čitati, napisao je Sveti Duh. To jest, knjiga treba da ide dalje od namjere svog autora. Namjera autora je jedna bijedna ljudska stvar, pogrešiva, ali knjiga mora da sadrži više. Don Kihot, na primjer, više je nego satira medu knjigama o viteštvu. To je jedan apsolutan tekst u koji se ne upliće, apsolutno nizašto, slučaj ili slučajnost.
Pomislimo na posljedice ove ideje. Na primjer, ako ja kažem:
Tekuće vode, čiste i kristalne,
drveće što je u njih zagledano,
zelena trava, hladovite sjene
očigledno je da se tri stiha sastoje iz po jedanaest slogova. Autor je to svjesno želio.
Ali šta je to u poređenju sa jednim djelom napisanim od strane Duha, šta je to u poređenju sa koncepcijom o Božanstvu koje čini ustupak literaturi i diktira jednu knjigu. U toj knjizi ništa ne može biti slučajno, sve treba da bude opravdano, treba da budu opravdana slova. Razumije se, na primjer, da početak Biblije: Berešit bara elohim počinje sa B, zato što se to podudara sa blagosloviti. Radi se o knjizi u kojoj ništa nije slučajno, apsolutno ništa. To nas dovodi do kabale, dovodi nas do studije slova, do svete knjige diktirane od strane božanstva, koja postaje suprotna onom što su u antici mislili. Oni su mislili nestalnim načinom muza.
Gnjev mi Ahilov, muzo, pjevaj, kaže Homer na početku Ilijade.
Ovdje muza odgovara inspiraciji. Naprotiv, ako se misli na Duh, misli se na nešto konkretnije i snažnije: na Boga koji čini ustupak literaturi. Na Boga koji piše knjigu; u toj knjizi ništa nije slučajno: ni broj slova ni količina slogova svakog stiha, ni činjenica da možemo praviti kombinacije riječi sa slovima, da možemo uzeti numeričku vrijednost slova. Sve je to već bilo uzeto u obzir.
Druga velika koncepcija knjige je – ponavljam – da može biti božansko djelo. Možda je to bliže onome što mi sada osjećamo nego ideji o knjizi koju su imali u antici. To jest, jednoj nepatvorenoj zamjeni usmene reči. Kasnije opada vjerovanje u svetu knjigu i zamjenjuju ga druga verovanja. Ono, na primjer, da je svaka zemlja reprezentovana jednom knjigom. Sjetimo se da su muslimani nazivali Izraelce Ljudi od knjige; sjetimo se rečenice Hajnriha Hajnea o onoj naciji čija je otadžbina bila knjiga: Biblija, Jevreji. Imamo zatim jednu novu koncepciju, po kojoj svaka država treba da bude reprezentovana jednom knjigom, u svakom slučaju jednim autorom mnogih knjiga.
Zanimljivo je – ne vjerujem da je ovo do sada bilo zapaženo – da su zemlje izabrale individue koje ne nalikuju pretjerano na njih. Neko misli, na primjer, da je Engleska izabrala doktora Džonsona kao reprezentanta, ali ne, Engleska je izabrala Šekspira, a Šekspir je – kažimo slobodno – najmanje engleski od svih engleskih pisaca. Za Englesku je tipično understatement, to jest, kazati što manje o stvarima. Naprotiv, Šekspir je razvijao hiperbole u metafore, i ne bi nas uopšte iznenadilo da je Šekspir, na primjer bio Italijan ili Jevrejin. Drugi slučaj je Njemačka; jedna sjajna zemlja, tako olako fanatična, bira upravo jednog tolerantnog čovjeka koji nije fanatik i koga pretjerano ne interesuje koncepcija otadžbine; bira Getea. Njemačku reprezentuje Gete.
U Francuskoj nije biran autor ali je opšta naklonjenost Igou. Naravno, osjećam veliko divljenje za Igoa, ali Igo nije tipično francuski. Igo je stranac u Francuskoj; sa onim obimnim opisima, sa onim opsežnim metaforama, nije tipičan za Francusku.
Sljedeći slučaj, još zanimljiviji, potiče iz Španije. Španiju bi mogli da reprezentuju Lope, Kalderon, Kevedo. Ali ne. Španiju predstavlja Miguel Servantes. Servantes je savremenik inkvizicije, ali je tolerantan, to je čovek koji nema ni španskih vrlina ni mana. Kao da je svaka zemlja mislila da treba da je predstavlja neko različit, neko ko može biti pomalo sudbinski lek, terijak, protivotrov za njene defekte. Mi smo mogli da izaberemo Fakundo od Sarmijenta, koji je naša knjiga, ali ne; mi, sa našom vojničkom istorijom, našom istorijom od mača, izabrali smo kao knjigu hroniku jednog dezertera, izabrali smo Martina Fjera; dobro, ako i zaslužuje da bude izabrana kao knjiga, kako mislite da našu istoriju reprezentuje jedan deserter iz doba osvajanja pustinje? Međutim, tako je to; kao da je svaka zemlja osjetila tu potrebu.
O knjizi su na jedan tako briljantan način pisali toliki pisci.
Želio bih da uspostavim odnos prema nekima od njih. Prvo prema Montenju, koji posvećuje jedan od svojih ogleda knjizi. U tom ogledu postoji jedna rečenica koja se ne zaboravlja: Ništa ne radim bez radosti.
Montenj bilježi da je koncepcija o obaveznoj lektiri lažna koncepcija. Kaže da ostavlja knjigu ako u njoj naiđe na neki težak pasus, zato što u literaturi vidi jednu formu sreće.
Sjećam se da je prije mnogo godina izvršena anketa o tome šta je slikarstvo. Pitali su moju sestru Noru i ona je odgovorila da je slikarstvo umjetnost davanja radosti pomoću oblika i boja. Ja bih rekao da je literatura takođe jedna forma radosti. Ako čitamo nešto sa teškoćom, autor nije uspio. Stoga smatram da jedan pisac kao Džojs nije uspio, prije svega, jer njegovo djelo zahtjeva napor.
Jedna knjiga ne smije da zahtjeva napor, sreća ne smije da zahtjeva napor. Mislim da Montenj ima pravo. Zatim, on navodi autore koje voli. Citira Vergilija, kaže da više voli Georgike nego Eneidu; meni se više sviđa Eneida, ali to nije važno. Montenj govori o knjigama sa strašću ali kaže da su one, mada oblik sreće, ipak beživotno zadovoljstvo.
Emerson mu protivurječi – to je drugi veliki rad o knjigama. U svom izlaganju Emerson kaže da je biblioteka vrsta magične sobe. U toj sobi su začarani najbolji duhovi čovječanstva, koji čekaju našu riječ pa da izađu iz nijemosti. Treba da otvorimo knjigu, tada se oni bude. Kaže da možemo da računamo na društvo najboljih ljudi koje je dalo čovječanstvo, ali ih mi ne tražimo već vise volimo da čitamo komentare, kritike, ne idući za onim na šta nas upućuju.
Bio sam profesor engleske književnosti tokom dvadeset godina na filozofskom i filološkom fakultetu u Buenos Airesu. Uvijek sam govorio svojim studentima da koriste malu bibliografiju, da ne čitaju kritike već izvorna djela. Možda će razumjeti malo, ali će uvijek uživati i slušati nečiji glas. Rekao bih da je kod jednog autora najvažnija njegova intonacija, najvažnije kod jedne knjige je glas autora, taj glas koji stiže do nas.
Ja sam dobar deo života posvetio slovima i vjerujem da je čitanje jedan oblik sreće; druga forma manje sreće je poetsko stvaranje ili ono što zovemo stvaranjem, a što je mješavina zaborava i sjećanja na ono što smo čitali.
Emerson koincidira sa Montenjom u shvatanju da treba čitati jedino ono što nam se dopada. Toliko dugujemo slovima. Ja sam više pokušavao da nanovo čitam nego da čitam i mislim da je ponovno čitanje važnije nego čitanje, osim kad se za ponovno čitanje zahtijeva čitanje. Ja imam to visoko poštovanje prema knjizi. Mogu to da kažem na način koji će možda izgledati patetičan, a ne želim da bude patetičan; želim da bude izraz povjerenja koje ostvarujem sa svakim od vas; ne sa svima, ali u svakom slučaju sa svakim pojedinačno, jer svi je jedna apstrakcija a svaki pojedinačno je istinsko. Ja nastavljam da se igram da nisam slijep, nastavljam da kupujem knjige, nastavljam da punim svoju kuću knjigama. Prije neki dan poklonili su mi jedno izdanje enciklopedije Brockhaus iz 1966. godine. Osjetio sam prisustvo te knjige u svojoj kući, osjetio sam je kao udes sreće. Tamo je bilo dvadeset i nekoliko svezaka sa gotičkim rukopisom koji ne mogu da čitam, sa mapama i gravirama koje ne mogu da vidim; a opet, knjiga je bila tamo. Osjetio sam nešto poput prijateljske gravitacije knjige. Mislim da je knjiga jedna od mogućnosti sreće koju mi ljudi imamo.
Govori se o nestanku knjige; ja verujem da je to nemoguće.
Reći će se, kakve razlike može biti između knjige i novina ili ploče. Razlika je što se novine čitaju da bi se zaboravile, isto tako i ploča se sluša da bi se zaboravila, to je nešto mehaničko i prema tome frivolno. Knjiga se čita da bi se zapamtila. Koncepcija svete knjige, Kurana, Biblije ili Veda – gde se takođe kaže da Vede stvaraju svijet – može biti prošlost, ali knjiga još uvek posjeduje svjetlost koju ne smijemo izgubiti. Uzeti knjigu i otvoriti je sadrži mogućnost estetskog čina. Koje su riječi položene u knjigu? Šta su ti mrtvi simboli? Ništa apsolutno. Šta je knjiga ako je ne otvorimo? Ona je prosto jedan rezervoar od papira i kože, sa listovima; ali ako je čitamo, događa se nešto čudno, vjerujem da se svaki put mijenja.
Heraklit je rekao (to sam isuviše često ponavljao) da niko ne zakorači dva puta u istu rijeku. Niko ne zakorači dva puta u istu rijeku jer se vode mijenjaju, ali najstrašnije je što ni mi nismo ništa manje fluidni nego reka. Svaki put kad čitamo neku knjigu, knjiga se mijenja, konotacija riječi je druga. Osim toga, knjige su bremenite prošlošću. Govorio sam protiv kritike i protivurečiću sebi (ali nije važno što ću sebi protivuriječiti). Hamlet nije tačno Hamlet kog je Šekspir zamislio početkom XVII veka, Hamlet je i Kolridžov Hamlet, Geteov i Bredlijev. Hamlet je bio ponovo rađan. Isto se dešava sa Don Kihotom.
Isto se događa sa Lugonesom i Martinezom Estradom, sa Martinom Fjerom nije isto. Čitaoci su obogaćivali knjigu. Ako čitamo neku staru knjigu, to je kao da smo i sami pročitali sve vrijeme što je prošlo od dana kad je bila napisana. Zato je prikladno održati poštovanje prema knjizi. Knjiga može biti puna grešaka, možemo se ne slagati sa autorovim mišljenjima, ali ona još uvijek čuva nešto sveto, nešto božansko, ne sa praznovjernim poštovanjem, ali svakako sa željom da nađemo sreću, da nađemo mudrost.
To je to što sam danas želeo da vam kažem
Jorge Luis Borges
24. maja 1978.
About Author
